Prije nekih dvije – tri godine jedan je prijatelj objavio status na face-u o bliskom susretu s štakorom (rattus rattus) na pločniku idući na posao. Napisao je otprilike ovako: „Na sred pločnika stoji štakor i gleda me pravo u oči. U jednom trenutku se čak i uspravio na zadnje noge sve ne prestajući me gledati. Začuđeno, možda čak i blago prestrašeno sam zastao začuđeno zureći u mrcinu koja mi je besramno pokazivala zube. Odlučio sam zaobići ga. Ostao je na pločniku, a kada sam odmakao, smireno je nastavio preko ulice nekim svojim putem.“ Štakori, kaže enciklopedija, spadaju u rod mišolikih glodavaca što i samo ime kaže da samo nalikuju na srodnika iz podporodice miševa ( maus ). Da su štetočine i jedni i drugi opće je poznato ali je poznato da neki ljudi te životinje znaju držati i kao kućne ljubimce. Opće je poznato i uvriježeno isto tako da štakori znaju biti itekako opaki, posebno ako se osjećaju ugroženim.
Na opisani susret i pričicu o ovim životinjama potakla me saborska rasprava u kojoj su dominirale upravo te životinje. U sabornici su tog dana, za razliku od rijetkih dana kada tamo sjede „uvaženi“, sjedili (čučali?) „mali miševi“, „miševi“ i „štakori“. I oni su, kao onaj iz rečene zgode, gledali puku u oči, kroz kamere naravno, sve čekajući da ih isti ti zaobiđu. Zaobišao sam ih stisnuvši tipku „off“ na daljinskom. Možda je još netko tko je, uopće, tog dana gledao taj TV kanal.
Ja osobno niti u primisli ne bih skoro nikoga, a posebno ne nekog iz tog miljea nazvao nekim od tih imena nego, jednostavno, ih moram rabiti ovdje jer su se sami tako nazivali pa ih drugačije ne bi mogli niti prepoznati.
Sabornici su, dakle, raspravili, bar onih nekoliko što se izmjenjivalo u sabornici, teme s dnevnog reda da bi o njima danas glasovali. Možda je najzanimljivija tema bila pokušaj oporbe da izglasuje povjerenje ministru zdravstva Kujundžiću. Sam ovaj akt mislim da je bio daleko zanimljiviji samoj poziciji nego opoziciji koja se je, obzirom na nazočnost prilikom glasovanja, i prije nego je pokrenula inicijativu predala, da ne kažem njihovim riječnikom, pobjegla u svoje rupice „kao mali miševi“. Pozicija je, pak, bahato pokazala svu raskoš apsolutne nazočnosti svojih glasača stopostotnim prisustvom. Naravno, da je netko kojim slučajem, ne hrabrošću nezavisnosti već igrom slučaja, izostao s glasovanja sigurno bi uskočio netko nezavisni iz „pričuve“ za „ne daj Bože“ situacije.
Digavši ruke, možda i ne znajući zašto baš, obavili su svoju obavezu pa se razišli uličicama Gornjeg Grada. Možda ste i sreli nekoga i pokušali ga pogledati u oči?
Danas je petak. Sutra je subota. Subota, 13. listopada, dan kada će se u gradu patniku Vukovaru održati prosvjed kojim se želi ukazati na još prevelik broj ratnih zločina koji nisu dobili svoj epilog. I to ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj Hrvatskoj. I u ovom kontekstu mnogi šetaju našim ulicama. Pogledavaju nas u oči. Kako reče jedna vukovarka silovana i maltretirana za vrijeme srpske okupacije tog grada kada sretne nekog od tih silovatelja – zločinaca on ju podsmješljivo pogleda, a njoj ne preostaje nego prijeći na drugu stranu ulice. A ovi što se danas rastrčaše niz uličice Gornjeg grada poslije glasovanja dvoje, ne samo da li otići u Vukovar i prosvjedovati, već čak i o političkim sankcijama prema onima koji eventualno tamo odu. Jedan od tih ujedno i „vjekovni vođ“ jedne od najjačih braniteljskih udruga ide toliko daleko da kaže da je „odlazak u Vukovar na prosvjed gubljenje vremena“.
Ne drukam za prosvjed ali zar nije krajnje vrijeme da se ubojice, silovatelji, palikuće, rušitelji privedu pred lice hrvatskog pravosuđa ma što nam ono sve ovo vrijeme nudilo kroz „curenje“, „curkanje“ i svekolike druge marifetluke ili ćemo i dalje u maniri, kako ono netko reče u Saboru, „malih miševa“ strugnuti u sigurnu škuljicu našeg licemjerja.
Marjan Gašljević
