Policajac specijaliziran za umjetnine Josip Vrbić, kojemu se sudilo zbog optužbi da je novinarki Jutarnjeg lista Vanji Nezirović prije godinu dana predao fotografije pretrage podzemnog bunkera u vili Nadana Vidoševića u kojem su se nalazile umjetnine i lovački trofeji, nepravomoćno je osuđen na zagrebačkom Županijskom sudu na jedinstvenu kaznu od 9 mjeseci zatvora koja će mu se zamijeniti dobrotvornim radom.
Vrbiću je također Sud izrekao mjeru zabrane obavljanja dužnosti policajca u trajanju od tri godine.
Pretpostavljam, poučen sudskom praksom sud će mu vjerojatno odrediti da tih 9 mjeseci dobrotvornog rada čisti prašinu s Nadanovih lovačkih trofeja da bi Lijepi Nadan, viđeni i uglađeni građanin mogao, kada mu budu vraćali trofeje u vlasništvo, pohvaliti pravnu državu kako se brinula i očuvala ljepotu njegovog pošteno stečenog blaga.
Vrbić će, dakle, i poslije 9 mjeseci glancanja rogova iz podruma Lijepog Nadana moći nastaviti taj posao i za plaću. Naime, čovjek neće moći raditi svoj policijski posao za koji je kvalificiran još tri godine ali će za to, nakon 9 mjeseci prakse, svoj kruh svagdašnji moći zarađivati kao zaposlenik čuvara Nadanovih blaga glancajući rogove, četkajući krzno bijelog, sivog, smeđeg medvjeda i otprašivanjem peruškom (nema veze s Agrokorom) kondora, bjeloglavih supova, mupova ili čega sve još ne.
Lijepi Nadan, dakle, i dalje može mirno kafenisati, šetuckati, joggirati, jedriti ili sve drugo što mu je na volji i pri ruci, a šta nije, jer su njegovi rogovi u sigurnim rukama bedinani bolje nego Sonjin ili Njonjin pekinezer.
Jebiga, slučajno ili namjerno, eto, hrvatsku javnost okupiraju rogovi. Za neke znamo čiji su i tko ih nosi ali za neke, bome, i ne znamo i ako bi voljeli znati. Kud veće radosti prosječnog hrvatskog građanina do one kada sazna da mu susjed ili susjeda „nose“ rogove. Koja je to priča?
E, da bi saznali, odnosno, da ne bi saznali tko sve nosi rogove u samom političkom, gospodarskom i pravosudnom vrhu zadnjih se dana u sve snage s jedne strane upiru medijske snaga, a s druge snage upiru pak tzv, institucije pravne države.
Famozni Pančo i tamo neka nevina studentica Sara nabrzake su, po prostitucijama pravne države, razotkriveni u, vele, prljavoj raboti, kažu, dobrovoljnog seksa i, zanimljivo, za svoju rabotu nisu morali glancati ničije rogove. U državni prorčun morali su uplatiti neke novčane iznose koje su, ni krivi ni dužni, dobili na poklon na ime „milog pogleda“ od nekih, pričaju kuloari, viđenijih političara, gospodarstvenika ali i pripadnike famoznih „institucija“. I sada mi, naravno, nije jasno zašto su te „institucije“ navalile na tog jadnog Panču i tamo neku studenticu Saru samo da bi dokazali da je studentica jebana u Pančinom prostoru a, u konačnici, nitko nije jebao. Po kojoj su, onda, osnovi nevinu studenticu Saru nazvali „elitna prostitutka“ ako je najelitniji u toj priči nesretni maser Pančo, a čak nije na televiziji pokazala ni sise ni guzu za razliku od mnogih kojima tepaju celebrity. Komplicirano do zla vraga.
Da nisu, slučajno, rogovi iz te priče bili pohranjeni u sigurno sklonoište lijepog Nadana pa sada nesretni Vrbić glanca, usisava i oprašuje a ni opepelio nije.
A ne. Rogove iz te priče su na daleko profinjenijem bedinanju od bedinanja kažnjenika Vrbića. Za te rogove i danas se intenzivno brinu „institucije“ skrivajući ih u najdubljem mraku tajnih odaja a glancanje prepuštaju, samo za tu priliku, viđenim damama elite našeg društva koje gledamo na galeriji prilikom premijere „Labuđeg jezera“ u večernjim toaletama s najpoznatijim i najjačim potpisima dok ih za napudrane rukice pridržavaju frakovi s leptir mašnama dodajući birane koktele s pladnjeva koje nose „one“ studentice s kojima će se „povaljati“ kod Panče na masaži. A običan puk? Običan puk je toliko običan da nad tim glavama vidi samo aure koje ga tjeraju na strahopoštovanje, a da samo malo, malo bolje pogleda začudio bi se šumi rogova umjesto produhovljenom, bar mislimo, nizu aura.
I onda se u toj priči, a nije deus ex machina, pojavi neki nadobudni novinarčić ili sitni policijski inspektorčić rmbačeći za neku sitnu lovu koja mu je jedva dostatna za preživljavanje pa, štiteći „institucije“ ili „prostitucije“ napravi službenu zabilješku da su se „ukrižali rogovi“ sve vjerujući onim izlizanim i otrcanim pamfletima koje svakodnevno izvikuju čelnici „institucija“ o boljitku, napretku, poštenju. Kada bi isti ti pošteni robovi „institucija“ znali da će njihove službene zabilješke na kraju pojesti miševi sigurno bi, u svom svojem poštenju, iste ta papire sa zabilješkama, premazali sirnim namazom.
Pa nije uzalud u narodu uvriježena ona stara poslovica: „Pošteno k’o u kupleraju.“
Marjan Gašljević