Jozo Nikolić
POLUDJELO RAČUNALO
Prljavi oblak zabio se u moje prozorsko staklo kao tupa sjekira u već mrtvo tijelo. Prljavština se udvojila, tama je, poput mršavih štakora, gutala posljednje ostatke prožvakane svjetlosti.
Da nije bilo moje kostobolje, ostao bih uvaljan u svoju izgužvanu posteljinu, poput trule zmije koja nije stigla svući svoju košuljicu. Dođe vrijeme kada su ti dan i noć isti: dan džemper koji su izgrizli moljci; noć poderan rubac iz kojeg su curili moji noćašnji snovi. Kada si sam, kada nikome ne trebaš, ne trebaju te ni dan ni noć, ne treba te ni tvoja sjena koja je davno prestala slijediti tvoj hod. Ako sam već morao ustati, trebao sam, onemoćalim, drhtavim prstima okrenuti ključ u vratima života, ostrugati hrđu sa njega. Trebao sam nešto raditi, makar to nešto nije opravdavalo moje postojanje; ono ga je potiralo, činilo ga bezvrijednim i beskorisnim.
Kada bi popio posljednje kapi bljutave kave koja mi je silovala grlo i nagrizala želudac, zasjeo bih za svoj radni stol kao umirovljenik koji svaki dan sjeda za istu klupu i vidi iste ljude. Zna da se plahta parka neće razgrnuti i pokazati mu neke nove puteve. Bio sam slijepac koji bijelim štapom razgrće blato i stvara još veći glib. Bio sam prilično vješt u pisanju, nevolja su bili moji nesigurni, plašljivi prsti.Č6esto sam ih odmarao, kao jahač umorno, posrnulo kljuse. Dok sam pisao, oči bih zakovao za strop, a prsti su se sami lijepili za slova na tipkovnici. Smislio sam svoj vlastiti rječnik .Riječi sam dijelio na dobre i loše. Dobre su bile namijenjene drugima, loše su bile flasteri na mojoj bolesnoj koži.
Počeo sam pisati. Dobre riječi sam zapisao u lijevi, a loše u desni stupac .U lijevom sam nanizao riječi:
Ljubav
Ljepota
Proljeće
Cvijet
Majka
Rađanje
Pupoljak
More
Rijeka
Sunce
U desni sam zapisao:
Mržnja
Škrtost
Zavist
Oholost
Osveta
Sebeljublje
Rat
Smrt
Groblje
Kada bih zapisao riječi, slagao bih i u sintagme, ponekad i u tekst. Povezivao bih riječi lijevoga i riječi iz desnoga stupca. Kada sam tog jutra pogledao što sam napisao, ruke su mi pale na tipkovnicu kao slomljena krila, želudac mi se zgrčio, u glavi mi je bubnjalo.
U lijevom stupcu je bilo zapisano:
Ubav
Roljeće
Epota
Vijet.
Ajka
Ađanje
Upoljak
Ore
Ijeka
Unce
Riječi u desnom stupcu ostale su iste, kao postrojeni vojnici poslije uspješne vježbe.
Mislio sam da mogu računalo nadmudriti. Neke riječi iz lijevog stupca sam premjestio u desni. Samo su se one promijenile. Pokušao sam i riječi iz desnog stupca prebaciti u lijevi. Opet isto.
Poklopila me teška peka nemira, straha i očaja
Je li to nekakva poruka meni nevoljnom, nevažnom, izgubljenom? Želi li to netko, dalek i nedokučiv, iščupati i trulo korijenje moga življenja, pomesti ga u pokrajnju ulicu, zapaliti ga.
Uvukao sam se u prljavu postelju, vježbao nedisanje. Kako izbrisati sebe prije nego to učine drugi?
