„Kada došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist.
Kada su zatvorili sindikalce, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalac.
Kada su došli po Židove, ja sam šutio; jer nisam bio Židov.
Kada su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni.“
Poznata je provokativna pjesma koja se pripisuje njemačkom luteranskom pastoru Martinu Niemöller (1892.-1984.) o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike “čišćenja” pojedinih društvenih skupina.
Koliko god se ne slagali sa nekom ideologijom zbog koje drugi stradavaju, rijetko kada ćemo izreći riječ protivljenja zbog svojih interesa i vlastite guzice.
Šutjet ćemo i gledati „svoja posla“ kao da to ne postoji. Kud to vodi?
I danas, u 21. stoljeću kada nas, ljudsku rasu, tehnologija sustiže i prijeti da nas prestigne uglavnom šutimo. Futuristi ali i napredni tehnolozi, tehničari i informatičari vrtoglavim brzinama razvijaju tehnološke novotarije, čuda, rekao bih, koja nas umnogome sustižu i prestižu a kada im se netko obrati sa strahom da nas sveukupno ne prestignu uglavnom se brane tezom da ta tehnološka i informatička čudovišta nemaju emocije tako da nam, u principu, ne mogu nauditi.
Zbilja, možete li, recimo, zamisliti računalo ili robota koji bi susjednom računalu ili robotu zbog toga što ima više terrabita od njega iskopčalo struju? Teško. Međutim to je među nama, ljudskoj rasi, sasvim prirodno i normalno. Tamo neki manjinci iste te ljudske rase u svoju korist izvedu reformu kojom će ostvarivati stalnu dobit od, recimo, 4 soma mjesečno dok upiru prstom u veliku većinu kojima će ta reforma osigurati, pazi molim Te, prosječnih, velikih 67 kuna ili ništa pa i negativne efekte. Istovremeno cijene svih za život bitnih energenata, namirnica i potrepština neumitno raste. I nikome ništa. Nitko ni da trzne na činjenicu da je trećina građana iste te ljudske rase primanjima oko granice siromaštva. I dok se ti kada ih netko upita čude: „Što je to meso?“ Drugi se pak razbacuju hranom.
Svjedoci smo svakodnsvnog razbacivanja hranom na različite načine. Dok kod jednih ogromne količine hrane završe u kontejnerima drugi, pak, što ih malo prije spomenuh, kopaju po istim tim kontejnerima da bi se prehranili.
I dok se sablažnjavamo na tom činjenicom ( i ne činimo ništa, naravno ) pred očima nam se dešava da se hrana – kruh naš svagdašnji baci na saborske zastupnike Pupovca i Miloševića dok prolaziše pored nekog restorana u Zagrebu.
“Sva nedjela počinju riječima, izostanak reakcije na riječi akcelerator je svega što slijedi.“
“Želim da si svaki posjetitelj postavi pitanje – u kojem smo trenutku sada?”, kazao je direktor muzeja Oswiencim, najvećeg stratišta u Evropi, Cywinski. “Svjedočimo ponovnom rađanju najgorih vrsta populizma i ksenofobije.. i to jako uznemiruje. Upravo je Auschwitz dokaz do čega može dovesti mržnja, a muzej pokušava prikazati mehanizam zla koje se ovdje dogodilo kako bi se ljudi potaknuli da razmisle i analiziraju svoju odgovornost danas”. A voditelj Sawicki je nastavio: “Najvažnija zadaća za nas je naučiti ljude odgovornosti, ukazati im da smo svi mi promatrači zla i da uvijek imamo izbor. Pojedinci odlučuju hoće li ostati pasivni ili djelovati.“
Niti isključivo branim niti osuđujem ali se pitam da li je reakcija „bacača“ odgovor na, možda, neke riječi izrečene prigodno ili manje prigodno.
Svjedoci smo, naime, svakodnevnog govora mržnje u medijima, na društvenim mrežama posebno gdje se neki pokušavaju skriti u lažnoj anonimnosti koju im pružaju mreže. Ne radi se samo o govoru mržnje kojeg, prema nekim uzusima, administratori mreža i urednici medija pokušavaju manje ili više prepoznati i ukloniti. Upitan je i govor u kojem se sugovornika ili grupu omalovažava, lažno ocrnjuje, vrijeđa prizemnim izrazima i neosnovano etiketira po različitim osnovama. Koliko koraka treba od takvog načina komuniciranja do govora mržnje?
Tehnologija koju spomenuh na početku teksta omugućava danas svakom pismenom i manje pismenom, dobronamjernom i manje dobronamjernom građaninu da svoja razmišljanja i stavove podijeli sa svijetom. U tim mogućnostima nikada nismo svjesni i nikada ne možemo znati na koje će tlo pasti neko naše promišljanje koje smo ponudili javnosti. Upravo u toj činjenici dolazimo do onog gdje futurolozi kažu da nas tehnologija ne može okupirati jer nama emocije. Neće nas okupirati tehnlogija već naše emocije koje neselektivno i bez odgovornosti dijelimo a tehnologija će ih samo po zakonima velikih brojeva izmiksati i posijati svekolikom mijenju.
Iz napisanog ispada da trebamo šutjeti. Da je to, izgleda, najbolja varijanta. Ne, nije. Uvijek kada osjetimo zadah mržnje i netolerancije uprimo prstom i kažimo da se s takvim i tim govorom ne slažemo. Jednostavno, prokažimo ih i izbjegnimo „da kad dođu po mene neće biti nikog da se pobuni.“
A kruh, kruh naš svagdašnji? Kada ga uzmemo u ruku promislimo jer „Onaj koji nam ga je dao“ nije bukvalno mislio kada reče: „Tko tebe kamenom ti njega kruhom.“
Marjan Gašljević
