Želim vas podsjetiti na onaj osjećaj prije puta. Uzbuđenje. Lagana nervoza. Očekivanja. Ići ususret novom i nepoznatom uvijek nagovještava avanturu. Događanja. Pa i onda kad se putuje samo virtualno. U novu školsku godinu. Na novi posao. U novi brak. Na putovanjima srećemo nove ljude. Učimo nove stvari. Izmjenjujemo ideje. Stvaramo nova prijateljstva. Ljubavi.
Najposlije se vraćamo kući. Povratak doma. E, to je tek poseban osjećaj. Osjećaj da se vraćate svojima. I na svoje. Idemo doma! Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom. Sa sobom donosimo sve te dobre vibracije, iskustva, stvari koje nas na putu oplemeniše. Ako vam je poznat taj osjećaj i vi ste domoljub. Neovisno o tome gdje stavljate desnicu kad čujete himnu. Simboli domoljublja se mogu lažirati. Osjećaji ne.
Što su dalja mjesta u koja putujemo to je veće uzbuđenje. Što su udaljeniji krajevi iz kojih se vraćamo veća je radost povratka. Povratka doma. Ja obično na svojim putovanjima naslažem nekoliko promjena letova do konačnog odredišta. I na povratku. Osjećaj doma obuzme me već u Parizu, Frankfurtu ili Minhenu kad se dohvatim izlaza leta za Zagreb. Tu, među svojima, već osjećam mirise domovine; i odmah je bolje. Obuzmu me oni leptirići; podrhtavanja u abdomenu. Domoljubni osjećaji.
Croatia Airlines nije najjeftiniji izbor za prijevoz avionom. Ni najbolji. Ali je sigurno najdomoljubniji. Uvijek friške, domaće novine. I uvijek vam daju nešto domaće za prigristi. Domaćice, isto domaće. Ljubazne i govore po naški. A onda sletite u novu zračnu luku. Franjo Tuđman. Domoljublje do neba. Čeka li nas netko? Umiremo od želje da nekog zagrlimo ili da neko zagrli nas. Jesu li vam poznati ti osjećaji?
E, na to ćete pričekati. Prvo granična policija. Pa carina. Gledaju vas, ispitivački mrko. I farizeji. I carinici. Pomalo sumnjičavo. Rankovićevski. Dugo prevrću stranice vaše putovnice. Ozbiljno zabrinuti. A onda vam usiljena osmjeha vrate putnu ispravu. Ja kad god mogu pokazujem osobnu. Skratim to bedasto i nepotrebno listanje. Osjećaj domoljublja malo splasne; vrati vas u normalu. Valjda me još neko čeka?
Par puta sam putovao sa sportašima. Redovnim letom. I s Blankom, i s Ivanom. To ispadne super. Sportaše obično lijepo dočekaju na granici. Osobito kad nose medalje. Zlata. Prirede im doček. Veliki. Pa su kontrole manje. Njima, sportašima. A i mi ostali prođemo bolje. Farizeji i carinici i nama malo progledaju kroz prste. Ne listaju putovnice i ne pitaju što smo pazarili. Ne slijede slijepo proceduru kao da su na Uni ili Savi. Mada i tamo ponekad skrate postupak. Onima s dvojnim državljanstvom i bjeguncima od hrvatskog pravosuđa. Običnom svijetu redovito zavire u prtljažnik i traže zelenu kartu.
Neki se dan povratiše mladi matematičari. S Olimpijade u Rumunskoj. Torbe im pune medalja. Zlatnih. Dočekaše ih roditelji. I tisak. I Državni tajnik. Inače moj dobri kolega. Hvala Tomi. Lijepa gesta u pravom trenutku. Nadam se da će to postati običaj. Da naše šampione i natjecatelje u znanju uvijek dočeka neko od strane države. I tako u ime svih nas pokaže da cijenimo njihov trud, rad i odricanje. Odmah po povratku, kad su osjećaji i dojmovi najjači. Pamti se to. Kad vam netko pokloni bokunić iskrene pažnje. Svima nam je pažnja potrebna.
Mladim ljudima posebno. Rekao je to u svom nadahnutom govoru i maturant Ilija Srpak na ovogodišnjoj dodjeli priznanja i Oskara znanja učenicima državnim prvacima na natjecanjima u znanju i učenicima koji su osvojili jedno od prva tri mjesta na međunarodnim natjecanjima. Njegov iskren, oštar i nadahnuti govor u cijelosti možete i poslušati. Dodjeli bijahu nazočne i Predsjednica i Ministrica. Sve su novine prenijele riječi mladog maturanta. Oduševljeno. Na samom kraju svog govora Ilija kaže i ovo: „Istaknuo bih da trebamo imati:
Koncentraciju
Upornost
Rad
Ambicije i na kraju
Cilj“
Bravo Ilija. Za izreći ovo trebalo je imati i muda i ono u akrostihu.
Iako je sada uglavnom vrijeme odlaženja, doći će i vrijeme povratka. Ja sam optimist. Zato dočekujmo naše kad se vraćaju. Povratak je sveta i domoljubna stvar. Učinit ćemo našim povratnicima veliku radost ako ih dočekamo nakon duga puta. Nema veze ako će pri tom malo zaraditi i francuski koncesionar. Postoje stvari koje se ne mogu kupiti novcem. Na primjer zagrljaj voljene osobe koju dugo nismo vidjeli. Nadam se da ne kršim autorska prava ako ovdje citiram pretposljednju kiticu pjesme „Povratak“ Dobriše Cesarića. Za prvu i posljednju strofu sam ionako siguran da je svi znadete.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
