Kazališna sezona

0

Autor: Aleksandar Olujić

„Jao, što ja volim pozorište“, čuvena je rečenica kojom je počinjala svaka epizoda kultne jugoslavenske serija „Pozorište u kući“, no ta izjava iz usta Đuze Stoiljkovića ima i onaj, još čuveniji, dodatak: „ali ne u svojoj kući“.

Ovih dana sva se kazališta obraćaju javnosti i obavještavaju publiku kako im je ponovo dozvoljeno održavati svoje predstave pred publikom, uz poštivanje svih mjera koje je preporučio Nacionalni stožer – naravno. Vodeći se, valjda, istom logikom i najveća (bez premca) nacionalna kazališna kuća odlučila je odigrati svoje već viđene predstave za narod. Riječ je, naravno, o sveprisutnom nacionalnom političkom cirkusu od kojeg se ne možemo skriti niti pobjeći. Njihova uspješnica zvana parlamentarni izbori u tri čina, u kojoj je prvi predizborna kampanja, drugi formiranje saborske većine (tzv. trgovački dio), a treći je čin epski okršaj junaka vladajuće većine protiv onih oporbe, ponovo će zaigrati u našoj kući htjeli mi to ili ne.

Ne znam koji od ta tri čina je uzbudljiviji? Prvi u kome ćemo ponovo imati priliku čuti sva ona stara (i pokoje novo) obećanja o zemlji Dembeliji, iliti felix Croatia kako bi našu sretnu zemlju zvali oni skloni latinizmima. Za posvemašnju je sreću potrebno samo da toj ili onoj stranci damo bezrezervnu podršku na izborima i njeni će onda članovi izvući čarobne štapiće iz svojih plašteva, satkanih od poštenja, moralnog integriteta i stručne kompetentnosti, i abrakadabra! Jedino ne smijemo poslije te čarolije otvoriti oči, jer onda magija nestane. To vam je ono pisano sitnim slovima na kraju ugovora koji ste potpisali.

Drugi je čin vrlo dinamičan i prepun trčkaranja, skokova i raznoraznih obrata. Publikum s nestrpljenjem čeka početak romanse kakvu Romeo i Julija mogu samo sanjati, odnosno formiranja vladajuće koalicije. Pri tome se nerijetko dešava da se neke stare ljubavi razilaze, ali zato svjedočimo nekim novim šaputanjima na jastuku. Tko je nova „dotarica“, a tko vrli ženik? – nagradno je pitanje. Moram ovdje odmah reći kako nagradu za točan odgovor nikad ne dobiva publika, već netko drugi!

Treći čin je najduži – barem je do sada bilo tako, ali nikad ne reci nikad. U njemu se scena dijeli na dva dijela. U jednom sudjeluje manji dio glumačke ekipe. Probrani su to muževi našeg naroda (i pokoja osoba drugog rodnog identiteta, onih trećeg do sada kod nas nije bilo odnosno nije bilo onih koji su se takvima javno izjasnili), obdareni svim vrlinama potrebnim za fotelje u koje su zasjeli… Oprostite, htio sam reći: za dužnosti koje će obnašati. Drugi dio scene je veći, prostorno. Scena je obično velika dvorana, koju zovu i Sabornica, namijenjena masovnim scenama u kojima učestvuje cvijet naših naroda i narodnosti, mada često zjapi prazna jerbo bi bila vel’ka šteta i grota to cvijeće držati zatvoreno u njoj pa se ono mora raspršiti po službenijem putovima, domjencima i ostalijem za boljitak “lijepe naše” neophodnim aktivnostima. U njoj se čuje takvih filozofskih traktata, recitala najprobranije poezije, demokratskih rasprava i inih intelektualnih poslastica koje traže sebi ravne na svijetu i šire. Kada se spoje obje scene postaje jasno u čemu je tajna našeg uspjeha. Koja zemlja ne bi bila sretna imati takvu ekipu sposobnu skoro donijeti i Zakon o potresu, da su samo imali još koju godinu vremena.

Dakle, nova premijera stare predstave nam je pred vratima. Vidim da vam rastu zazubice. Što onda reći glumačkoj nam družini nego: „Break a leg!“

A ja sad odoh pogledati “I konje ubijaju, zar ne?“.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here