Korona iznad Grada

0

Za mene, ova izolacija i ograničenje kretanja, je neka vrsta moje normale jer nisam izlazila puno. Razlika je samo što sam uvijek mogla nešto obaviti, doduše niti sad me nitko ne sprečava ali pomisao na astmu i KOPB me drži uz vrata.

Trenutno ne idem raditi, stand by,  čekam poziv u 4 zida, u  prostoru od 16m2 gdje imam osim kreveta, stola, stolica, tek od siječnja ormar, a od aparata frižider, kuhalo za vodu i fen.

Vrlo sam prilagodljiva. Perem sve na ruke, sav veš, u umivaoniku, a sušim na vješalicama i to me podsjetilo na neki film, ne mogu se sjetiti imena.

A hrana je posebna priča, nisam ništa mršavija, već sam dobila kako se to kaže šlauhe. Nemam uvjeta za kuhanje, ni štednjak ni rešo osim kuhala za vodu, tako da od hrane koja treba balans flore i faune organizma održati, na repertoaru mi je doslovce svaki dan fini mini juha, čajevi, kava, jogurt, kakao… po pitanju tekuće i kuhano a meni dostupno, a sav ostali prehrambeni dio života su sendviči na sto načina, svježi sir, pašteta, konzerve ribice.

Nemam TV, wifi je preko mobitela na pretplatu i loš signal jer sam okružena kamenom i kamenim zidovima preko 1m debljine i ne probija se signal uvijek, s naglaskom na i nikad dobro. Radio slušam preko mobitela, lokalne stanice, a ponekad ulovim HRT i na taj način pratim vijesti, stožer i neku pametnu emisiju.

Kad se život svede na sjedenje, polusjedenje, stajanje, ležanje… moram se razgibavati, zato i vježbam svakodnevno bar desetak minuta da ne atrofiraju mišići, onako kako me glazba na radiju ponese.

Neprekidno mi odzvanja u glavi da sam u rizičnoj skupini zbog pluća. Za mene izlječenja nema zato sam prihvatila sve što je dobro, zaboravila ostale blagodati i šutim, jer sve drugo vodi u apatiju i stres a dobro znamo da stres djeluje na sve vitalne organe.

Čitam po društvenim mrežama jadikovke, smiješne i ine scene. Ljudi ne shvaćaju da se treba prilagoditi svemu i ne zagorčavati svojim ukućanima život. Svi smo postali liječnici, političari, savjetodavci i stručnjaci na nekim novim poljima, ali me oduševljavaju kreativne osobe pune duha i volje i šarma u ovom sivilu.

Sama sam, u 4 zida i nisam prošetala više od mjesec dana, a i tada su puste ulice bile naprosto apokaliptične. Lijepo je gledati slike prirode koje kruže i gdje je vidljivo koliko je priroda ojačala i izliječila se i postala naša vodilja za zdravijim životom, jer svi smo mogli zaključiti kome je što važno i neophodno i bez čega se ne može, a posebno da smo okruženi nepotrebnim stvarima i da je jako važno najmlađe naučiti vještinama života, cijenjenju sebe i okoline, ne prihvaćanje svega zdravo za gotovo.

Znam samo da puno toga posebno teško pada osobama koje nisu čvrste i stabilne, koje žive u nekim svojim svjetovima i koje su ovisne a ne moraju po prirodi svoga bića i fizičke aktivnosti, svatko treba biti sretan s onim što ima.

O tome da je nekome dosadno mi je degutantno slušati. Za dosadu uhvatiti knjigu, ima ih online bezbroj, ili neki film ili seriju, dokumentarce, a razgovarati s prijateljima je bonus.

Na kraju, svatko može i treba pisati. Ako nema kome, onda piši sebi svaki dan.

Iz Dubrovnika s ljubavlju i koroni unatoč – Lily Laum

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here