Došlo je takvo vrijeme da svi govorimo ili bar razumijemo nekoliko stranih jezika. Gledam bakice po dućanima kako poluvješto sriču engleske riječi s bombonjera, s kutija s keksima ili s omotnica čokolada. I nikad se ne žale na taj sveprisutni trgovački engleski! Ako je u nečemu problem to je u sitnim slovima na deklaracijama proizvoda, ali jezik, jezik čini se njima nikada nije problem.

Danas se za stotinjak dolara može kupiti upotrebljiv e-prevoditelj na desetine stranih jezika u realnom vremenu. S njim samopouzdano možete krenuti u šoping do Istambula, Singapura, Hong Konga ili do Seula. S dvije rezervne AAA baterijice možete biti sigurni da vas nigdje u bližoj ili daljoj Aziji neće ostaviti neshvaćene dok kupujete novi mobitel, tražite restoran s azijskim specijalitetima ili hostel za koji ste preko Interneta utvrdili da je best buy.

Naoko se čini da će ljudi-prevoditelji na ili s nekog stranog jezika uskoro postati nekonkurentna roba na burzi rada. Ako se ti jezični stručnjaci još kojim slučajem bave prijevodima tako izlišnih stvari kao knjige njihova tržišna vrijednost mogla bi potonuti još i brže, po nekoj geometrijskoj progresiji. Prevesti knjigu čini se danas kao veoma uzaludan posao i uludo potrošeno vrijeme. Čini se velim jer fakti stoje ipak nešto drugačije, naime samo je jedan materinji jezik. Samo na jednom, materinskom jeziku u stanju smo se potpuno izraziti. Jezik naš materinji jedinstven je i neraskidiv s našim humanim ustrojem. Jezik je to na kojem običavamo razgovarati sa samim sobom. Jezik na kojem možemo izraziti najširi raspon svojih misli, najnježnije nijanse svojih emocija, najfinije detalje vlastita duhovnog tkanja.

Svjestan te važnosti, UNESCO je 1999. godine donio odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika, želeći nas podsjetiti na obvezu očuvanja vlastitoga jezika, ali i jezične raznolikosti na globalnoj razini. Izumiranje koje prijeti brojnim jezicima širom svijeta prijetnja je i svijetu u cjelini, zbog bogatstva koje se na taj način gubi u nepovrat. Danas na svijetu postoji 7105 živućih jezika, a prema istraživanjima UNICEF-a polovici od tih jezika prijeti izumiranje.

Jezik naš svagdašnji. Hrvatski. Materinjim jezikom služimo se najbolje i najpreciznije jer je u nas utisnut od samih naših početaka, a možda i otprije. Zato se svake godine 21. veljače valja spomenuti važnosti materinjeg jezika. Hrvatski jezik. Osporavan. Zabranjivan. Izboren. Opjevan. Sačuvan u stihovima jedne od najljepših preporodnih pjesama posvećenih hrvatskom jeziku.

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O presladkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu sladke bajke…
(Petar Preradović – Rodu o jeziku)

Svakako treba prevoditi knjige. Čak i s jezika koji većina nas razumije. Jer svaki prijevod nije samo prijevod već i nova misao utkana u nacionalnu kulturu; to bolje i ljepše što je prijevod zvonkiji i razgovjetniji. Prevoditi misli zapisane tuđim materinjim jezikom čini te tuđince bližima a njihove misli značajnijima. Prevoditi stoga nije samo važan već i nužan posao u društvu koje želi civilizirano razgovarati sa svjetskom uljudbom. Težak je to i nezahvalan posao; gotovo sizifovski. Posao kojeg valja s vremena na vrijeme zanavljati, a ponekad i započinjati sasvim od početka.

Uoči Međunarodnog dana materinjeg jezika 20. veljače 2020. u 20:00 sati održat će se u Zagrebu, Palmotićeva 31 (dvorišna zgrada), u organizaciji Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika tribina o knjizi Johna Polkinghornea: Belief in God in an Age of Science (2000), zapravo o prvom prijevodu jednog od najznačajnijih Polkinghorneovih traktata o odnosu vjere i znanosti: Vjera u Boga u doba znanosti

John Polkinghorne, ugledni teorijski fizičar i teolog, već je desetljećima jedan od vodećih autoriteta u tumačenju odnosa između znanosti i religije. U knjizi nastaloj na osnovi popularnog niza predavanja koje je održao na Sveučilištu Yale, propituje mogu li se religija i znanost uskladiti ili se nužno međusobno isključuju, odnosno kosi li se vjerovanje u Boga sa znanstvenim principima doba u kojemu živimo. Namijenjena najširemu krugu čitatelja, ova pristupačno pisana knjiga progovara o raznim vidovima odnosa znanosti i religije. Polkinghorne tako istražuje novu naravnu teologiju te naglašava važnost moralnoga i estetskoga iskustva kao i ljudske intuicije vrijednosti i nade. On postavlja i pitanje djeluje li Bog u fizičkom svijetu, iznosi svoje ideje o ulozi teorije kaosa, istražuje mogućnosti budućega dijaloga znanosti i vjere te njihove zajedničke potrage za istinom.

Vjera u Boga u doba znanosti izišla je u nakladi Verbuma, i po prvi put se hrvatskom jeziku privodi misao svjetski uglednog fizičara i teologa J. Polkinghornea u prijevodu prof. emer. Miroslava Furića, nuklearnog fizičara i u redakturi filozofa, prof. dr. Stipe Kutleše. Koliko je posao prijevoda i oblikovanja originalnog zapisa dobro napravljen možete se uvjeriti i sami slijedeći gornju poveznicu. Osobno sam se s Polkinghorneovim tezama susreo još krajem prošlog tisućljeća. Bilo je to vrijeme kad sam za noć mogao progutati par stotina stranica kao od šale. Polkinghorneov hladno-distancirani engleski kakav je uvriježeno koristiti u znanstvenim krugovima nije mi se učinio pretjerano zavodljiv, a ni njegove temeljne misli ne učiniše mi se osobito intrigantnima ili stranima. Otada se dosta toga promijenilo u i oko mene što me uvjerilo da ono što ja smatram normalnim i nije tako normalno drugim ljudima. U prijevodu smo dobili puno životniju i strastveniju knjigu. U njoj misao i riječ nije samo goli prepjev Polkinghorneove partiture već se radi o kompoziciji visoke dodane vrijednosti senzibilizirane na domaću društvenu zbilju; osjetljivu za probleme kojima u našem društvu još ne iznađosmo valjana ili bar svima prihvatljiva rješenja. U svakom slučaju dobili smo prijevod knjige na materinji, hrvatski jezik, za koji, utvarajući si da sam dobar poznavatelj Polkinghorneova teološkog rada, mogu čista srca reći da premašuje vrijednosti i samog originala.

P.S.
Prirodoslovlje istražuje materijalne entitete oko nas. Ti ontološki entiteti dolaze sa svojom naravi, no postoji i skriveni karakter našeg susreta s njima. Taj naš susret s bitkom, s realnošću, je višeslojan i u njemu ima mjesta i za matematičke jednadžbe i za ljudsku duhovnost; i za estetiku lijepog i za etiku nade; i za vjerovanje u Istinu. Naš susret s realnošću ujedinjuju komponente znanosti i duhovnosti čineći ih komplementarnima i dopunjujućima a ne suprotstavljenima i neprijateljskim ili eventualno tolerantnim.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here