Teško se dovinuti kakva bi to mogla biti misao što napinje previše našpanane neurone prije nego što zauvijek prestanu funkcionirati. Možda to i nije jedna jedinstvena misao već čitav niz misli koje se koloplete i vrtložno roje do bezumlja, a možda se tu više uopće ne radi o misli već o jednostavnoj refleksnoj radnji koja se neminovno mora dogoditi. Tko će ga znati? Tek, tog ponedjeljka predvečer, 26. ožujka 1984., ta eventualna posljednja misao jednog pjesnika zanavijek se sljubila sa sivom betonskom pločom ispod zadnjeg savskog mosta, par stotina metara prije no što će se vijugava alpska zavodnica priviti uz moćni Dunav. Tako je na keju ispod Brankova mosta, mosta nazvanog po jednom drugom pjesniku: Banku Radičeviću, skončala zadnja ovozemaljska iskra bosanskokrupskog pjesnika Branka Ćopića.

Srećom stihotvorce i umjetnike ne pamtimo po posljednjim već po onim njihovim mislima koje nam se najviše utkaše u pamćenje; po onim njihovim impresijama koje su nam davno podarene pa s vremenom postadoše tako bliske i drage kao da su naše vlastite. Kad god sam imao prilike vraćati se iz Bihaća sa subotnjih predavanja dok sam onomad na bihaćkoj Pedagoškoj akademiji predavao neke računalne kolegije birao bih vremenski sporiji i zavojitiji, ali čuvstveniji put doma; onaj uz tok rijeke Une. Kroz Bosansku Krupu i Bosanski Novi na čije se novo ime: Novi Grad nikad nisam svikao. Vozeći se između sedefaste vode i rđavih šina zaraslih u korov kojima se nekad noću putovalo na more prisjećao sam se vremena kad smo Stari i ja, praveći društvo njegovom vjenčanom, a mom krsnom kumu, krstarili tim putevima u plavom Opel Rekord karavanu dostavljajući lokalnim slastičarima tuljce za sladoled: fišeke. Od Kutine pa do Bihaća nije bilo slastičarne čiji sladoled nisam probao. Danas bi se to moglo podvesti pod riskantno ponašanje, ali vjerujte, tih šezdesetih to je bila avantura nad avanturama.

Negdje pred Krupom počeo bih prebirati po onih par zapamćenih prvih stihova pjesme koju nikad nisam memorirao u cijelosti: Mala moja iz Bosanske Krupe, dok bih iz pretinca vadio CD s Hegedušićevom pjevanom verzijom Ježeve kućice. Disk snimljen još u doba dok su djeca bila toliko mala da ih je na vožnjama dužim od 15 minuta trebalo razonoditi pjevanjem.

PRED JEŽEVOM KUĆICOM
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu-prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
-Kućico draga, slobodo moja!
Palačo divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi’!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

Zabavljen mislima starim više od pola stoljeća dolazim do državne granice. Nje tu nekad nije bilo. Ima tome skoro trideset godina kako su ovdje odlučili iscrtati međe i prokopati puteve; postaviti ograde. Stradalo je pri tom razmeđivanju puno kuća. Preselilo se nemalo ljudi; zamijenilo previše domova. Dosta je vukova i divljih svinja uselilo u tuđe dvore. Bijaše mnogo onih što izginuše na kućnom pragu vjerujući kao i Ježurka Ježić u nepovredivost Doma. Sada je uglavnom mir. Na putevima nema barikada niti razbojnika. Zapravo skoro da nigdje nema nikoga osim zabrađenih kuća sklopljenih vjeđa. Neke su nove, neke obnovljene, ali sve je još uvijek označeno ruševinama: njihovim ili njihovim ili našim; i ratom: njihovim ili njihovim ili našim. Svejedno. Puno je njih i njih i nas ostalo bez doma. Oni. Oni. Mi. Danas frtalj stoljeća nakon kraja rata, frtalj stoljeća nakon početka mira. Dva frtalja stoljeća od kad smo mi bili samo mi: kum, tata i ja, a oni sav taj divni novi svijet na prozoru plavog karavana. Svijet promatran okom dječaka što sjedi u krilu ocu na suvozačkom sjedalu Opel Rekorda i ide doma. A doma je čekala Mama i rado će večeras slušati priču o današnjem danu; priču o viđenom i doživljenom.

Da, Mama je ta koja uvijek čeka doma. Kod kuće je najbolje. Svuda hodi pa se doma vrati! U ratu sam naučio da dom nije fizičko mjesto; kuća ili stan. Dom je tamo gdje se čovjek osjeća sigurno i po mogućnosti sretno. Dom je mjesto koje se dijeli sa svojima; najmilijima i najdražima. Dom je tamo gdje su Mama i Tata. Mama i tata, osobito Mama važni su likovi i u novoj predstavi zagrebačkog kazališta Kerempuh: Doma je najbolje rađenoj prema dramskom predlošku francuske artistice Coline Serreau.

I tu dolazimo do onog momenta kad ja obično nakon odgledane predstave nešto lijepo napišem u nakani da stimuliram buduću kazališnu publiku da pohode neko od narednih igranja predstave. Ovdje bih za primjer mogao pohvaliti scenografiju što je veoma dobro skinula atmosferu pariških veža i dvorišnih zgrada u okolici Place de la République kad sam se u travnju 2014. imao prilike, u laganoj šetnji, spustiti od Gare du Nord do Gare de Lyon, dok ti haustori, usprkos svojoj nereprezentativnosti, još nisu mirisali na strah i krv koja će se proliti čitavih godinu i po dana kasnije i u svom pompoznom dance macabre natopiti Europu od sjevera do juga; od istoka do zapada. Mogao bih, na primjer, pohvaliti udaraljkaške pasaže koji u predstavi veoma dobro podcrtavaju dramatičnosti zbivanja koje će se u sukcesiji, kroz crnim humorom obojene dijaloge, i dogoditi, a koji su se postarijim gospođama koje su sjedile iza nas učinili agresivno iritantnima. Mogao bih pohvaliti ansambl što je kretnjama tijela i izrazom lica pokušao ispuniti dijaloške praznine koje je autorica, vjerojatno zbog svoje nevještosti, posijala u cijelom tekstu svalivši gotovo sav teret izgovorenog na samo jednu i možda još jednu osobu osakativši tako nazivno brojni ansambl da pokaže svoju glumačku virtuoznost.

Velim mogao bih ali ovaj put neću. Najdraža me, kad smo stigli doma, pogledala svojim pronicljivim smaragdno zelenim očima i izjavila da se nje predstava nije dojmila. Mene jeste. I još sam danas, 48 sati poslije, pod snažnim dojmom onog što se zbivalo u drugom činu predstave. Volio bih da nisam nikad vidio taj dio, ali nažalost jesam. Nakon uglavnom prihvatljivog prvog čina još je negdje u mašti golicalo pitanje: „Kojim će smjerom predstava zaploviti u nastavku?“ No ono što je slijedilo u drugom činu najjednostavnije je opisati kao nepotrebni nasadak prvom činu u formi egzistencijalističkog smoothie-ja od Harryja Pottera, Malog princa i laičke radioastronomije što, kako vidim, benevolentna kritika naziva: „Angažiranom farsom koja postaje luckasta topla priča o dinamici obiteljskih odnosa puna neočekivanih promjena smjerova.“ Mislim da je ipak najvoljenija jednostavno najviše u pravu kad kaže da je se predstava nije dojmila; zato je i volim jer žalobnu istinu znade izreći na neobično nježan i blago subjektivan način.

Ja opet, kao nepopravljivi optimist, vjerujem da bi se predstava dala značajno unaprijediti žestokim kraćenjem bedastih i ničim izazvanih seansi pjevanja i plesa, te uklanjanjem primitivnih obrata i ispada bezrazložnog optimizma. No to je samo moj amaterski osjećaj za feeling. Ono što pouzdano znam je da se ne treba snobovski podastirati uvoznim obrascima, pa makar oni dolazili s Broadwaya, iz Londona ili Pariza. Fina su to mjesta, ali ne garantiraju apriornu vrsnoću. I da, bilo bi dobro ponekad, bar ponekad, iskoraknuti iz nepotistične zone sigurnosti u kojoj je izvjesno da ćemo jedni drugima povlađivati nepostojećim talentima. Naposlijetku, nije li cilj svih tih novostvorenih teatarskih senzacija privoljeti publiku da još koji puta kupi kartu za kazališnu predstavu?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here