Autor: Aleksandar Olujić

Kada je Bertha Benz davne 1888. godine izvela prvo putovanje automobilom u povijesti, na putu od Mannheima do Pforzheima, morala je usput natočiti gorivo. U gradiću Wieslochu, oko 40 km udaljenom od Mannheima, gospođa Benz je u Stadt-Apotheke kupila više litara petroletera, derivata nafte tada korištenog kao sredstvo za čišćenje. Time je ova ljekarna na glavnoj gradskoj ulici ušla u povijest kao prva benzinska postaja na svijetu.

Ja ne znam koliko je Bertha platila gorivo, pretpostavljam kako je njegova cijena po litri ipak bila značajna pošto su se naftni derivati tada većinom koristili u druge svrhe, a najvažniji je bio petrolej koji je služio za rasvjetu. Za to moramo zahvaliti poljskom kemičaru Ignaciju Łukasiewiczu koji je 1853. napravio prvu upotrebljivu petrolejsku lampu. On je 1854. osnovao i prvo poduzeće za vađenje nafte i 1856. prvu rafineriju na svijetu. Jeftini i lako dostupni petrolej je tako zamijenio kitovo ulje, do tada glavnu sirovinu u rasvjetnim tijelima koja je postupno postajala sve skuplja radi smanjenja broja morskih sisavaca usljed njihovog prevelikog izlova.

Zahvaljujući ideji jednog poljskog apotekara od sporadične upotrebe „kamenog ulja“ kao sredstva za podmazivanje osovina korača, brtvljenje, liječenje životinja ili pri gradnji kuća i puteva, nafta je ušla u svakodnevni život ljudi, najprije kao sredstvo rasvjete da bi ubrzo postala najvažniji energent čovječanstva. U tome je nemalu ulogu imao i muž naše Berthe s početka priče i njegova „kočija bez konja“, koja će osvojiti svijet i postati najkorištenije prijevozno sredstvo na kugli zemaljskoj. Ali, kao i s kitovim uljem ranije, javio se veliki problem. Zalihe nafte, kao i svih fosilnih goriva, zbog ogromne potrošnje rapidno se smanjuju pa je danas čovječanstvo prisiljeno okrenuti se drugim izvorima energije. No, još će se najmanje slijedećih 20-tak godina više od 50 posto energije još uvijek dobivati iz nafte.

Stoga svaki poremećaj na svjetskom naftnom tržištu ima dalekosežne posljedice na privredu svake zemlje i na živote svih nas. Skorašnji napad na saudijsku rafineriju poslije kojega je cijena nafte na svjetskom tržištu naglo skočila zorno pokazuje koliko smo ovisni o „crnom zlatu“. Zato je svaka zemlja na svijetu svjesna koliku važnost za njenu stabilnost i mir ima redovna i sigurna opskrba naftnim derivatima. Pogotovo zemlje koje nemaju svoje vlastite izvore nafte moraju dobro voditi računa o tome.

Hrvatska ima svoje vlastite, mada nedostatne, izvore ove sirovine. Kod nas se nafta organizirano eksploatira još od 1856. kada je grof Festetić na svom imanju u Peklenici izbušio nekoliko bunara iz kojih su ručno vadili naftu, dok se nafta prerađuje od 1887. kada je u Rijeci počela industrijska proizvodnja maziva, a Rafinerija Sisak počinje s radom 1927. godine.

Količina proizvedene domaće sirove nafte varira. Od devedesetih naovamo imali smo dugogodišnji trend pada domaće proizvodnje koji je završen 2014. godine (kada je proizvedeno cca 500.000 t) i od tada je proizvodnja u laganom porastu tako da danas iznosi oko 700.000 t što je još daleko od predratnih 1.500.000 t. Hrvatska iz vlastitih izvora pokriva oko 20 posto svojih potreba za naftom, a domaća nafta je do sada većinom prerađivana u Rafineriji Sisak.

Činjenica je kako je proizvodnja, ali i istraživanje te održavanje postojećih naftnih polja, kod nas godinama bilo zapostavljano. Tek u zadnjih nekoliko godina ponovo se ulaže napor u istraživanje, a interes su osim domaćih kompanija (Ine i Crodux-a) pokazale i strane kompanije. Vlada RH odobrila je nove koncesije za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika i u Jadranu i na kopnu.

Iz svega ovoga očito je kako postoji namjera da se proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj poveća, što bi, ako se zna kako ukupna potražnja za naftnim energentima u Hrvatskoj ima tendenciju pada, trebalo značiti da bi u budućnosti udjel domaće nafte u ukupnoj potrošnji trebao značajno rasti. Ovo automatski za sobom povlači i manju ovisnost o uvozu i manju izloženost potresima na svjetskom tržištu.

No, u svemu tome ima jedna „začkoljica“. Kako sam već rekao, domaća nafta se do sada prerađivala u Rafineriji Sisak kojoj su dani odbrojani. Ne bih sad ovdje o pro et contra toj odluci jer bi nas rasprava o tome predaleko odvela, ali jedna od posljedica te odluke je izvoz hrvatske nafte u Mađarsku. Naime, usprkos najavama kako će domaća nafta biti prerađivana u Rijeci od toga nema ništa. Bilo je govora kako će se ista transportirati željeznicom, no odavno je poznato da ta pruga ne bi bila u stanju izdržati toliko opterećenje. Rješenje tog problema mogla bi biti izgradnja nove pruge prema Rijeci o kojoj se već dugo priča, ali svi su izgledi kako će se pričati i dalje no raditi neće. Transport naftovodom nije realna opcija a istog je mišljenja i Predrag Sekulić, koji se već godinama bori protiv zatvaranja sisačke Rafinerije, koji je za naš portal rekao: „Govorili su nam kako će domaća nafta na preradu u Rijeku naftovodom. Ali to nema logike, što sam govorio u medijima, jer tri mjeseca bi trebali skupljati naftu u Sisku da bi napunili cjevovod Janafa od Siska do Rijeke, a k tome to bi značilo da se naftovodom ništa se ne bi moglo slati od Omišlja prema unutrašnjosti. Zašto? Zato što svatko kupuje svoju naftu i ako je kupio primjerice Azeri naftu, onda kupac tu naftu i želi a ne našu domaću koja bi ostala u cjevovodu. Inače se između nafti kada idu u jednom smjeru stavljaju baloni, kako bi znali kada prestaje recimo Azeri, a počinje druga šarža primjerice Reb nafta, jer svaka ima svoje specifičnosti i prema analizi i specifikacijama se podešava rad destilacije.“

Pošto drugog isplativog načina za transport domaće nafte u riječku Rafineriju nema, a od prerade nafte u Sisku se definitivno odustalo, jasno je da će hrvatska nafta završiti u Mađarskoj, BiH ili Srbiji, što se već događa i nafta se iz Siska u više navrata odvozila željeznicom. U prilog tome kako će se Sisak zatvoriti govori i to kako je, prema onome što se priča u Sisku, u tijeku dovršetak radova na prespoju u Janafu, čime će se omogućiti nafti koja dolazi posebnim cjevovodom direktno u sisačku Rafineriju da ide dalje naftovodom.

Čitava situacija je pomalo apsurdna. Mi želimo povećati proizvodnju sirove nafte da bi preradu iste prepustili stranim rafinerijama dok zatvaramo vlastitu koja bi to mogla napraviti, navodno zbog njene nerentabilnosti, a na kraju ćemo tko zna po kojoj cijeni kupovati naftne derivate proizvedene možda/vjerojatno od iste te nafte. U čemu je problem, reći će netko, pa mi i danas uvozimo naftne derivate!? Meni to izgleda kao priča o seljaku koji ima njivu krumpira, ali pošto ništa ne može napraviti od njega mora ga nekome prodati, da bi kad ogladni morao kupovati kuhani ili pečeni krumpir od onoga kome ga je prije toga prodao. A sve zato jer je bacio staru peć za koju mu je susjed rekao da troši previše drva pa sada nema na čemu skuhati ili ispeći krumpir.

Svakome je jasno da mi raspolažemo sa skromnim rezervama nafte. No, pametnim ulaganjima u istraživanje i eksploataciju te bolje korištenje sadašnjih nalazišta, uz povećavanje udjela potrošnje energije iz obnovljivih izvora, Hrvatska bi mogla u budućnosti zadovoljavati 40, 50, možda i više, posto svojih potreba za energijom dobivenom iz nafte iz domaćih izvora. Zatvaranjem Rafinerije Sisak to sigurno nećemo postići jer se time poput onog seljaka odričemo sredstva koje nam je na raspolaganju za ostvarenje toga cilja. Na žalost zatvaranje Rafinerije Sisak je gotova stvar. Izgleda da Rafinerija više nema niti dovoljno ljudi za rad u pogonima i jedan je pogon nedavno zbog toga morao stati, pa su u Rafineriji bili prisiljeni preraspoređivati radnike s drugih odjela. Ako se bude dogodilo da na destilaciji ne bude dovoljno ljudi i taj pogon stane onda će to vjerojatno značiti i definitivnu obustavu prerade nafte u Rafineriji.

Kažu kako pametne zemlje imaju razvijene strategije, kao i to da znaju pametno upravljati sa svojim resursima. SAD su tako desetljećima čuvale svoje naftne rezerve i kupovala jeftinu naftu na tržištu. Kada je izbila kriza imale su i pripremljenu strategiju i svoje naftne resurse na raspolaganju. A što mi radimo? Svoju naftnu kompaniju prepustili smo na milost i nemilost MOL-u. Danas je naša nekada velika i moćna kompanija svedena na pikzibnera, a naše tržište prepušteno je stranim kompanijama koje su ušle (čudna li čuda) i u business istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na tlu Hrvatske što se do nedavno smatralo neisplativim. Toliko o našoj strategiji, pameti i sposobnosti upravljanja.

Neobična smo zemlja. Kod nas se ništa ne isplati. Ne isplati se uzgajati krave, sijati pšenicu, proizvoditi čelične cijevi, sredstva za zaštitu bilja, brodove, strojeve… Ne isplati se destilirati vlastitu naftu, ali se isplati kupovati tuđe destilate.

Da bi uspio u životu, čovjek mora imati viziju, a osim nje hrabrosti povući pravi potez. Bertha Benz s početka naše priče imala je hrabrosti uputiti se u avanturu upravljajući vizijom svoga supruga, prvim automobilom na svijetu, a sve ostalo je…

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here