Meles meles meles ili zapadnoeuropski jazavac

Sigurno se pitate što vaš omiljeni kazališni komentator nije napisao niti retka o zatvaranju Dana satire Fadila Hadžića. Evo sjedim i razmišljam što napisati već skoro tjedan dana. Sjedim i ne pišem ništa. Najljepši dio pisanja je onaj kad mudrujete, smišljate i gledate u daljinu. Uostalom, najkreativnija polovica svakog posla je ona polovica kad se kao ne radi ništa; kad se hvata zalet za početak one druge, šljakerske polovice. Može se na taj „stvaralački proces“ gledati s vedrije strane, kao na dopola napunjenu čašu s vinom, ali i s one manje vedre: kao na dopola praznu čašu. Kakogod; dođe vam na isto. Nisam niti pesimist niti optimist. Obično dobro odmjeravam i procjenjujem stvari. Mjerenje mi nekako stoji i u opisu profesije. Ja sam realist.

Na 43. danima satire glavnu nagradu poniješe Realisti Slovenskog narodnog gledališča iz Nove Gorice. Predstava koja je odigrana kao predzadnja na ovogodišnjim Danima. U subotu 15. lipnja 2019. Ali ta subota u mom kalendaru već je duže vrijeme bila rezervirana za nešto drugo; za druženje s Generacijom povodom 40-godišnjice mature. Tako sam najbolju predstavu ovogodišnjih Dana satire propustio. Za sve bi se mogla okriviti nadrealna igra sudbine. Od trinaest predstava odgledati dvanaest, a ona trinaesta, neviđena, ispadne baš najvrjednija. Nagrađena. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Da nas ipak sve skupa ne bih ostavljao u blaženom neznanju evo što su sami Realisti napisali o svojoj predstavi:

U kabaretu Realisti Jure Karasa redateljice Tijane Zinajić ljudi kupuju gljive u najbližem shopping centru. Reality showovi odjednom su stvarniji od vijesti. Treći svijet muči ekologija i ekonomija, a nas zabrinjava koliko traje baterija. Treniramo pokornost. Tražimo poslove tamo gdje ih nema, a samo su smrt i krediti neizbježni. Kamo da normalan čovjek pođe nego u kazalište? Nasmijmo se prije negoli bude kasno.

Poslije sam se rastrčao po Internetu ne bih li što nahvatao o Slovenskom narodnom gledališču iz Nove Gorice. I nahvatah. Imaju i svoj SNG YouTube kanal. Dosta interesantnih foršpana, osobito ako nemate problema sa slovenskim jezikom kao ja s obzirom da mi je sestra Slovenka. Realisti su kabaretska predstava. Veoma prikladno s obzirom da je kazalište Kerempuh, negdašnje kazalište Jazavac, zapravo ambijentalni slijednik Zagrebačkog varijetea u prostorima građenim prvim armiranobetonskim stupovima u Zagrebu za privatno kino Apolo.

No vratimo se Danima satire. U utorak, 18. lipnja 2019. službeno je zatvorena pozornica malom retrospektivom Mladenu Crnobrnji Gumbeku i otkrivanjem njegove zvijezde na stazi ulaska u Satiričko kazalište. Dodijeljene su i nagrade čija pretenciozna objašnjenja je bilo mrsko čitati i jednom od članova žirija: Draženu Čučeku. Stoga ako nekog zanimaju laureati sve ih može vidjeti i o njima pročitati sa stranica kazališta. Ja ih ovdje neću poimence navoditi iz jednostavnog razloga: iako brojne, glumačkih nagrada bilo je premalo da bi se nagradile sve viđene uspješne glumačke interpretacije. S druge strane nagrade za režiju i tekst su apsolutni promašaj i mogu se objasniti tek nekakvom političkom korektnošću jer nikakva utemeljenja u viđenom nemaju.

Pokušavam sam sebi rastumačiti neke stvari! Gdje je nestala satira? Uvjeren sam da je gospođa Turčinović napravila najbolji mogući posao s odabirom predstava za ovogodišnje Dane (navodno ih je pristiglo preko 40). Ja osobno ne bih to sigurno znao napraviti ni približno tako dobro. Vjerujem da je prikazana solidna retrospektiva kazališne produkcije svega što se na ovaj ili onaj način moglo podvesti i privesti pojmu satire. Ipak čudno je da dobar dio tema ovogodišnjih predstava zapravo ironizira pojedinca iznutra. Živimo u društvu bezbrojnih socijalnih poroka pa se na prvu čini da bi društveno angažirane satire trebalo biti više, te da bi trebala biti bolja nego igda. Razvidno: to ipak nije tako! Kazališni kreativci od Jadrana do Baltika, od Rajne do Volge, uglavnom se okreću osobnom dijalogu, introspekciji, i tu nalaze inspiraciju i poligone za svoja djelovanja koja su, kako god okrenuli, ipak izvanjski uvjetovana tranzicijski globaliziranim svijetom kojeg se nitko ne usuđuje ozbiljnije kritizirati iako je vidljivo da tek prividno funkcionira. Živimo u vremenima kad pitanje nije što ja to mogu napraviti za Državu već što to Država treba napraviti za sve nas, pojedince, da bi smo uopće nešto kao jedinke našim kolektivima mogli doprinositi. Iako je danas više nego jasno da ne postoji društvo koje zaslužuje ovakve političare i ovakve politike kazališni kreativci već desetljećima, valjda zbog neke skrivene autocenzure, ne mogu iznjedriti niti jednu jedinu rasnu političku satiru. Nažalost ta bolest nije ekskluzivno domaća i širi se poput najezde komaraca preko željeznih šengenskih i sovjetskih granica optočenih žilet žicom.

Satira (prema lat. satura: puna), je književno djelo u kojem se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina ili uvjerenje. Predmet napada podvrgava se ismijavanju, ironiziranju, osudi i prijeziru, bilo da je riječ o pojedincu bilo o kolektivu. Satira se dugo povezivala s mitološkim bićima satirima, no naziv joj ipak potječe od lat. satura, tj. satura lanx, što znači žrtvena zdjela napunjena različitim vrstama voća. Premda joj se podrijetlo može tražiti u prastarim mitskim obredima, satira je u modernome smislu riječi nastala u Rimu. Začetnikom rimske stihovane satire smatra se Gaj Lucilije, a najvećim satiričarima staroga Rima Horacije i Juvenal. U hrvatskoj se književnosti satira javila još u srednjem vijeku; u pjesmi „Svit se konča“, uperenoj protiv pokvarenosti redovnika i svećenstva možemo pročitati i ovo:

Ot istini oči svoji ukloniše,
u pohoteh sego světa zabljudiše,
k bezakon’ju srce svoje prikloniše
svojmu tělu, a ne Bogu ugodiše.

Ono što se smjelo i moglo reći u „mračnom srednjem vijeku“ danas je postalo tabu. Danas je kritiku klera, sudstva ili novčarskih velemoža moguće vidjeti tek u najbanalnijoj primitivnoj formi ispisanu ispod portalskih ili facebook napisa koja osim buđenja sirove omraze nema druga cilja, osobito ne onog plemenitog: pobuditi društvenu kritiku iščašenih vrijednosti i raspiriti sveopću želju za korekcijama istih. Satiri, i dok je životarila po kabaretima i kroz poluamaterska prikazanja prve i druge Jugoslavije, nije bilo lako, ali danas se čini definitivno mrtvom. Uginulom. Usahlom. Kada je to umrla politička satira?

Teško je locirati taj trenutak, ali mi se čini da se ta prijelomnica zbila daleke 1994. kada je satiričko kazalište Jazavac preimenovano u satiričko kazalište Kerempuh. Možda se to zbilo zbog želje da se iz nacionalne memorije istisne sjećanje na Petra Kočića, Srbina iz Stričića i na njegovu kratku pripovijetku Jazavac pred sudom nastalu u Beču 1903. i prvi put objavljenu 1904. u Zagrebu u zbirci pripovijedaka: S planine i ispod planine. Možda se to dogodilo u nakani da se iz narodnog pamćenja prebriše ime Davida Štrbca, lukavog seljaka koji pred sud dovodi jazavca kako bi od njega naplatio štetu nastalu na njegovoj njivi, a u stvari se izruguje tadašnjoj austrougarskoj vlasti; njenim fiškalima, pisarima i sucima. Moguće je da je te ratne 1994. godine većina poslanika u Skupštini Grada Zagreba držala da se tu radi o izuzetno domoljubnom činu brisanja stranog etničkog tijela iz nacionalne kulture. Meni je danas jasno da je izglasana promjena imena Satiričkog kazališta Jazavac u Satiričko kazalište Kerempuh ipak imala svoje skrivene motive i dublje razloge od onih kojima su se ondašnji, patriotizmom prenabijeni, skupštinari rukovodili.

Moderna satira trebala bi imati za cilj narugati se društvenim devijacijama i dovesti ih u žarište interesa. Jazavci i vidre opasni su životinjski simboli tog protesta, te pobune koja bi u konačnici mogla dovesti i do propasti samih temelja društvena uređenja. Petrica Kerempuh je s druge stane benigni lik koji znade cinično promatrati stvari bez prave želje da se njima upravlja, a kamoli da ih se mijenja. U svom nigdarnitakbilodaninekakbilo svjetonazoru zapravo tek stoički registrira stanje stvari. Petrica Kerempuh je puno pogodniji lik da se u temelje hrvatske državotvorne kulture pored kostiju stradalnika i suza unesrećenih ugradi lopovluk i akumulacije kapitala, privatizacija i prijetvornost, hrvatska himbenost i hrvatska podlost.

Zato bi morali biti sretni ako s vremena na vrijeme u rijetkim satiričkim kazalištima iznikne pokoja kabaretska predstava. Pa makar i uvezena. To nas opet vraća na Realiste. Nakon desetljeća u kojima su nas uveseljavali pervanovskim pošalicama na račun susjeda iz male prialpske dežele možda je došlo vrijeme da se ozbiljnije osvrnemo prema našim zapadnim susjedima. Možda je došao čas da pogledamo čemu se i kako oni to smiju. Možda ipak nismo u svemu toliko superiorniji koliko to običavamo misliti o sebi. Možda i zbog mentalne higijene trebamo pogledati pokoju kabaretsku predstavu. Opori okusi trpkih songova ponekad mogu biti najbolje sredstvo otriježnjenja.

U vrijeme kad je kabaret cvao na našim prostorima ja još nisam bio dovoljno uzorio da bi mi dozvoljavali ulaz u noćne klubove u kojima su oskudno odjevene dame pjevale dvosmislom zaogrnute songove. Kad sam pak uzrastao za noćni život njih više nije bilo, mislim pristojno razodjevenih dama koje pjevaju. Tako je jedina moja veza s Cabaret-om ostala ona preko filma Bob Fossea: Cabaret (1972.). Bit će da su i Realisti nekako slično vezani na taj kultni film. Ne samo minimalističkom scenografijom i kostimima već i šminkom asociraju na Cabaret. Štoviše, vješto inkorporiraše i nezaboravni song iz filma Cabaret: Tomorrow belongs to me.

Ta pjevana scena iz filma Cabaret u nepune tri minute objašnjava kako se nevino veseli pivski vikend na selu može pretvoriti u euforijom ispunjeno totalitarističko orgijanje inspirirano željom za jakim kolektivitetom i boljom budućnošću. Kako se banaliziranjem sveopćeg obiteljskog zajedništva sve pretvara u paranoičnu mržnju svih i svega izvan okvira. Kod nas je uobičajeno naci-fašistima nazivati one druge s kojima se ne slažemo u mišljenju. Fašističkim imenom običavamo krstiti lopove koji nisu iz naše političke grupacije i bolesne ubojice koji za svakog rata, a bilo ih je dosta na ovim prostorima, isplivaju u prvi plan provodeći rasne ili neke druge zakone navodno štiteći društvo od onih nepoćudnih, sumnjivih i opasnih elemenata.

Neki novi fašizam ponovo nailazi, ali ne od tamo od kuda to obično ukazuju novinari korumpiranih medija. Ovaj put on dolazi zaogrnut janjećom kožom; u populistički dopadljivom ruhu praznih obećanja i neostvarljivih zavjeta. U kazalištu je to vidljivo u posvemašnom odsustvu svake društvene relevantnosti, a u političkom životu bujanjem dopadljivih likova koji nam za naš glas vole obećavati sve i sva. Ne progledamo li uskoro neće nam preostati ništa drugo nego pridružiti se tipovima kojima je jedini cilj očuvati svoje pokradene Madone s velikim sisama (Madonna with the big boobies), kao i ostale otuđene umjetnine i nekretnine; prignuti glavu i napuniti uši mekim sirom praveći se da ne čujemo njihovu falš riku. Samo se ovaj puta sve to neće odvijati u nečijem tuđem dvorištu, u nekoj tuđoj krčmi. Sva je prilika da to neće biti neki kabaretski rat s tenkićem i falšom municijom već pravi, krvavi sukob u kojem će se opet brojati žrtve, a žene će još dugo poslije njega nositi crninu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

1 COMMENT

  1. […] Nove Gorice koje sam ljetos jedine propustio vidjeti. Hvala Romanu i gospođi Turčinović što mi uslišaše želje. Ako bog da iduće ih godine neću propustiti. Konferencija za tisak je gotova. Bez suvišnih […]

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here