Ne volim pričati nastavke vlastitih priča, ali za ovu je kriva izbornica Dana satire Fadila Hadžića, gospođa Željka Turčinović, i njen odabir predstava. A one, od samog početka, problematiziraju zajednicu muškarca i žene: brak. Instituciju zaštićenu čak i Ustavom Republike Hrvatske. Mada, možda nije baš sva krivica na izbornici već dio odgovornosti snose naši kazališni velemože koji odlučuju o repertoaru. Djelić krivice svakako snose i gledatelji, klijentela, jer u poslu, k’o u svakom poslu, kupci su uvijek u pravu.

Pozabavimo se ovdje problemom od sama početka. Pokušajmo ozbiljno raščlaniti stvari. Kad ste samac onda je lako. U potpunosti kontrolirate svoje navike, svoj život, pa čak i vlastitu smrt. Ovo zadnje, osim ako niste kontrol-frik, ne mora biti istina, ali da se razumijemo: kad odete kao samac to je u pravilu jako jednostavno. Uvijek se neko pobrine za vašu sahranu, gdjekoja osoba pusti pokoju suzu za vama i to je to. Sasvim je druga situacija ako ste u braku ili nekoj sličnoj zajednici. Onda su vaše obveze i odgovornosti dalekosežne. Sve morate pažljivo isplanirati i organizirati ako ne želite da se stvari nakon vas zakompliciraju. Pa čak i ako vam se posreći da poživite dugo i sretno u zajedničkom životu potrebno je sve pomno planirati i uvijek biti pripravljen na svaki mogući scenarij; na plan B, na plan C, pa čak i na plan D ako prethodna tri omanu. Rekao bih da je količina vašeg životnog uspjeha i sreće proporcionalna broju scenarija koje ste predvidjeli da bi se mogli dogoditi.

Ja sam u životu imao prilike polako i studiozno proći sve faze zajedničkog života. Sve što se događa prije zajedničkog života skoro da je nebitno i potpuno irelevantno. Kad se tada ujutro probudite kraj voljene osobe apsolutno vam je svejedno hoće li gaće i čarape biti razbacane po stolicama i ispod kreveta, svejedno vam je ako vaše najvoljenije upotrijebi vašu četkicu za zube ili krivo istisne pastu u sobici nekog hotela C kategorije koji ste iznajmili za jednu noć. Baš vas briga! Zaljubljeni ste i sve je dozvoljeno, oprostivo, nadoknadivo, izmjenjivo. Ah, to ludo doba zaljubljenosti i ljubavi bez pokrića i obveza.

Zajednički život, e to je nešto već sasvim drugo. Nema tu više razbacanih gaća i prljavih rasparenih čarapa. Sve mora biti uredno složeno po ladicama ili odloženo na za to unaprijed dogovoreno mjesto. Zna se na koju stranu kreveta liježete prije i kamo se sklanjate poslije seksa. Zna se tko će kada kuhati, prati suđe ili zalijevati cvijeće. Predbračni život je kao neka školica s 24-satnim preciznim rasporedom sati koji do braka izvježbate do savršenstva. Sve je isto kao u braku, ali još ne hrčete kad spavate, ne podrigujete poslije jela i ne ispuštate vjetrove. Nikad. Uopće. Sve u želji da se prikažete boljom osobom nego što to uistinu jeste.

A onda nakon svečane ceremonije na kojoj se svi dobro naliju počinje bračni život. Ako ste slučajno u brak ušli potpuno slobodne volje i ne očekujete potomstvo u dogledno vrijeme onda možete u braku još neko vrijeme uživati: kao na uvjetnoj slobodi. Na toj uvjetnoj slobodi stvari izgledaju skoro iste kao u predbračnom zajedničkom životu, osim što ponekad prdnete u zajedničkom krevetu u nadi da to voljenoj osobi neće smetati ili si s vremena na vrijeme dopustite da popizdite zbog nekog propusta iz unaprijed dogovorenog rasporeda aktivnosti. Ima to i nekih dobrih strana jer vele da nema slađeg seksa od pomirbenog.

A onda dođu djeca i sve se gotovo preko noći promjeni. Središte Svemira pomakne se prema njima i onda idućih trideset i ohoho godina sve se vrti tako pomaknuto. Usredotočeno na potomstvo. Neki brakovi izdrže tu kušnju, neki ne, ali zbog toga se vrtnja Svemira ne mijenja. Onda djeca jednog dana odu i ako ste imali sreće ponovo se Svemir počne vrtjeti oko osi koja se nalazi između vas i vašeg najmilijeg. Pomalo ste zaboravili izmjenjivati nježnost, pomalo vas zbunjuje to što se ujutro ne morate ustati na zvonjavu sata. Sve vas to pomalo i plaši, ali ne bojte se, uživajte u tim trenucima koji su vam opet poklonjeni jer nećete dugo. Ako imate sreću pa vas Smrt ne pokosi kroz koju godinicu, doći će unuci koji će opet pomaknuti centar Svemira. Opet će vas ujutro buditi vekerice i jedva ćete dočekati večer da spokojno legnete u krevet.

Najgora stvar koja vam se uopće može dogoditi je da u onoj fazi zajedničkog života prije djece ostanete bez najvoljenije osobe. Već ste se posve odrekli svog vlastitog ja; samog sebe. Već ste pripitomljeni na zajednički život a najvoljenije vas napusti. Napusti zauvijek. Umre ili ode jako daleko, toliko daleko koliko vas ni sama Smrt ne bi mogla rastaviti. Osoba s kojom ste kanili provesti ostatak života više nije s vama i vi ste očajni. Nesigurni i nekompletni. Sami, a baš ste se lijepo odvikli od samovanja.

Sviraj to ponovno, Sam poznatoga redatelja, scenarista i pisca Woodyja Allena priča je o ponovnom osposobljavanju izgubljenog muškarca, hipohondra i neurotičnog filmskog kritičara, i to nakon što ga je napustila žena. Ujedno, Allenovo je djelo hommage filmskome klasiku, Casablanci, čiji se slavni glavni glumac Humphrey Bogart pojavljuje u fantazijama protagonista, dajući mu savjete kako postupati sa ženama. Allanov specifični humor, opušten tretman ozbiljne teme te neprestan upliv fantazija u radnju kojima se potencira konfuzija glavnoga junaka dodaju predstavi nove slojeve humora. Ova komedija postavljena je sedamdesetih godina, no i danas se u režiji Marija Kovača doima svježom zbog vječne problematike muško-ženskih odnosa, sofisticiranog humora i vješto integriranih elemenata filmske i pop kulture.

Do večeras nisam bio zaljubljenik kontemplativnog humora Allena Stewarta Konigsberga, pa ni njegovih uspješnica s neurotičnom Diane Keaton koja mu bijaše glavna protagonistica u najboljim filmovima. Daleko od toga da sam to večeras postao, ali zahvaljujući predstavi Marija Kovača i ansambla HNK iz Mostara naučio sam da na ovom svijetu postoje stvari koje slično funkcioniraju na Broadwayu, u Mostaru ili u Zagrebu; kao i bilo gdje drugdje u kazalištem oplemenjenom svijetu. Posebna pohvala lojalnoj publici sastavljenoj od mladića stasa slična Nini Raspudiću i lijepih djevojaka osebujna timbra koji uzrasta samo na bijelom hercegovačkom kamenu. Večerašnja publika, usudio bih se reći, ugradila se u predstavu i po tom ću je pamtiti kao jedinstvenu.

P.S.
Woody Allen je od 24 nominacije za Oscara dobitnik četiri Akademijina kipića, od kojih tri za scenarije i jedan za režiju filma Annie Hall. Ako je vjerovati mojim izvorima u životu se samo jednom pojavio na dodjeli Oskara, 2002. godine. Ta činjenica ga malo uzdiže u mojim očima, ali teško da ću zbog nje stubokom promijeniti mišljenje o Allenovom neurotičnom humoru.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here