Arsen

0

Autor: Aleksandar Olujić

Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta…

(‘Kuća pored mora’)

Kad sam se prvi put sreo s Arsenom? Ne znam. Imam osjećaj kako je on, zapravo, uvijek živio sa mnom. Njegovi stihovi pratili su moje prve samostalne životne korake, prve poljupce i snove, putovali sa mnom daleko i vraćali se nakon rastanaka. Znao me je razumjeti kao nitko, utješiti jednom rječju, jednom notom… Često smo se družiti u noćima kada je samoća zavijala ulicama ali i onda kada su se zvijezde smijale.

Pričao mi je o njegovoj Ines, a ja njemu o nekoj svojoj Ines, opisivao jedno zagrebačko dvorište iz ’57. i spominjao kestene u Jurjevskoj na što bih ja govorio o cvijeću u njenoj kosi, sjedili smo skupa na klupi još ćuteći tragove soli na usnama… Violine plešu mojim kapcima dok rijeka donosi jesen.

Našim sam se druženjima uvijek iznova vraćao, sa sjedinama razumijevajući, ako ne bolje ono drugačije, to što je govorio, pjevao, svirao, osjećajući uvijek iznova toplinu u srcu. I vraćat ću mu se cijeli svoj život. Neka prijateljstva nikada ne umiru.

Arsen je za mene uvijek bio i ostao, Arsen.

Ja opet živim sam na kraju grada
i često slušam vlakove na mostu
ili u ponoć kada kiša pada
otvaram vrata nepoznatom gostu

(‘Djevojka za jedan dan’)

 

In Memoriam Arsen Dedić (28. 07. 1938. – 17. 08. 2015.)

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here