22. lipanj – Dan antifašističke borbe

0

Autor: Aleksandar Olujić

Na današnji dan prije puno godina sastala se u šumi Brezovica, nedaleko Siska, grupa ljudi. I umjesto da tamo zapale vatru te na žar bace kakav obilat komad mesa, a dok čekaju da taj bude pečen vrijeme krate kakvom belom, šnapsom, vezenjem miljetića, berbom poljskog cvijeća, nogometom ili pričom o svojim ljubavnim doživljajima (stvarnim ili imaginarnim), te ljetnu vrućinu razblaže kakvim pivom/sokićem ohlađenim u obližnjem potoku, oni osnovaše nekakav partizanski odred s nakanom da se oružjem bore protiv vojne sile koja je u to vrijeme nezaustavljivo gazila sve pred sobom.

Da nisam odmah na početku spomenuo Sisak i Brezovicu čovjek bi mogao pomisliti kako govorim o Star Wars sagi ili novoj verziji filma o Robinu Hoodu ili o nekom drugom blockbusteru koji možda ima za temu američki rat za neovisnost poput onog The Patriot. U biti, radi se o istoj priči: jedna mala grupa ljudi odlučuje se boriti protiv tiranije, nepravde, terora koji sprovodi ogromna i naizgled nepobjediva sila. Na prvi pogled radi se o nemogućoj misiji ili samoubilačkom pothvatu, no ponekad se zaista ostvari ona Njegoševa: Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. I zaista je trebalo imati jako puno hrabrosti, toga dana 22. lipnja 1941., i odlučiti se boriti protiv takve sile.

No, nije to bio ni prvi, a niti zadnji put da su se ljudi ovog kraja primili oružja i ustali u obranu slobode i svoje domovine. Na isti dan, 22. lipnja 1593. godine, zbio se događaj  koji je zlatnim slovima upisan u povijest naše zemlje. Pod zidinama sisačkog Starog grada zaustavljena je i poražena turska vojska, ondašnja svjetska velesila. I tada je šačica odvažnih stajala na braniku Hrvatske, odlučnih u svojoj namjeri da obrane svoj dom od premoćnog neprijatelja. A skoro na isti dan, 23. lipnja 1991., postrojavanjem na ORA-i u Sisku osnovana je prva dragovoljačka postrojba Hrvatske vojske, 57. samostalni bataljun pod zapovjedništvom Ante Bobetka, koji će poslije spajanjem s 120. brigadom, MPOAD-om i vojnom policijom Sisak postati 57. brigada HV „Marijan Celjak“ Sisak, dobivši ime po poginulom dozapovjedniku SAMB-a Marijanu Celjaku. Treba li uopće nekoga podsjećati na hrabrost pripadnika postrojbe koji su sve vrijeme, od početka do kraja Domovinskog rata, proveli na prvoj liniji bojišnice.

22. lipnja, odnosno Dan antifašističke borbe je u neovisnoj Hrvatskoj proglašen nacionalnim praznikom, a nacionalni praznik trebao bi biti dan od posebnog značaja za sve građane. Trebao, no svima nam je jasno da to nije tako. Niti jedan naš drugi praznik nije obojen tolikim proturječnostima kao ovaj. Problem leži u tome što mi sami nismo na čisto s našom prošlošću. Kod nas rat između ustaša i partizana ni blizu nije gotov. Samo se vodi drugim sredstvima i dignut je na ideološku i svjetonazorsku razinu. A što je najgore, postao je oružje u međusobnim obračunima političkih stranaka, koje posežu za time svaki put kada nemaju što reći ili kad im izmiče tlo ispod nogu te partizane, ustaše, četnike, naciste i komuniste bacaju narodu poput kostiju za glodanje kako bi svratili pozornost sa svojih neuspjeha, promašaja, neznanja ili laži.

Političari su naše praznike, i ne samo njih, podijelili na lijeve i desne. Koji je koji može se vidjeti po izostanku prvih postava određenih političkih timova, odnosno slanju igrača s klupe na teren. Ovo je taktika koju rado primjenjuju pred izbore pokušavajući se tako dodvoriti određenom (za njih zanimljivom) dijelu biračkog tijela. Bilo bi pošteno od njih da otvoreno kažu ono što stvarno misle, a ne mijenjati stavove češće od gaća i trgovati osjećajima naroda.

Kada se prije 78 godina u Brezovici osnivao Prvi sisački partizanski odred, jesu li njegovi članovi bili birani po pripadnosti istoj partiji, naciji, spolu, životnom dobu, imovinskom stanju, boji očiju, broju cipela ili se jednostavno radilo o ljudima iz ovog kraja koji su u srcu nosili ideju o slobodi svog naroda? Stidi li se danas Hrvatska tih ljudi i ako da: hoće li se onda za 78 godina stidjeti onih koji sutra slave svoj dan? Istini za volju, niti u bivšem sistemu ovaj događaj nije bio vrednovan koliko je zasluživao. Kao dan ustanka u Hrvatskoj se slavio 27. srpnja, a u Jugoslaviji 4. srpnja, dok je 22. lipnja bio sveden na nekakvu lokalnu priču u stilu: istina je da ste se vi nešto tamo se igrali, ali nije to bilo ništa ozbiljno ni važno za kompletnu priču. Tim žalosnije je da sada kada je, s njegovim proglašenjem hrvatskim nacionalnim praznikom, konačno doživio svoju afirmaciju ponovo postaje žrtvom političkih igara kao i ranije.

Da nije bilo tih 79-ero koji su 1941. u Brezovici osnovali prvi antifašistički odred u Hrvatskoj, Jugoslaviji i okupiranoj Europi, čije bi trupe 1945. umarširale u Zagreb, čiji bi danas bili Istra, Rijeka i Zadar i da li bi uopće danas bilo neovisne i suverene Hrvatske?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here