Sutra, u četvrtak 6. lipnja 2019. u 19 sati, se u Francuskom paviljonu (Studentski centar, Savska cesta 25, Zagreb) otvara izložba Damira Sokića „Skladište Moderne“.

Damir Sokić rođen je 6. kolovoza 1952. u Novoj Gradiški. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisao je 1972., a 1977. diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Nikole Reisera. Od 1977. do 1979. godine bio je suradnik Majstorske radionice za slikarstvo prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera.

Počevši od 1976. intenzivno izlaže slike, skulpture, objekte, in situ instalacije te piše o umjetnosti. Do sada je imao više od četrdeset samostalnih izložbi, a sudjelovao je i u brojnim projektima i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1986-1993. živio je i radio u New Yorku, a od 1999. do 2019. profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
2018. dodijeljen mu je Doktorat umjetnosti temeljem umjetničkih postignuća za ostvarenje umjetničkog projekta “Slijepe ulice”.

Osnivač je Galerije Proširenih medija u sklopu HDLU Zagreb i sudjelovao je u radu brojnih žirija. Za umjetnički rad dobio je brojna priznanja, između ostalih Nagradu Vladimir Nazor 2014. godine.

Njegova djela se nalaze u privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu od kojih treba izdvojiti MSU Zagreb, Moderna galerija Zagreb, Moderna galerija Rijeka, MUO Zagreb, Zavičajni muzej grada Rovinja, Galerija umjetnina Split, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Neue Galerie Graz (A).

Izložba ‘Skladište Moderne’:

Iz teksta predgovora Vanje Babića:

(..) Tradiciju se može negirati i osporavati, ali nije moguće ne imati odnos naspram nje, pa makar on bio i podsvjestan. Istodobno, tradicija može biti moćno i opasno oružje u rukama autora, svojevrsni mač s dvije oštrice: s jedne strane otvara potencijal za kreiranje vizualno kultiviranih i intelektualno slojevitih radova što ostvaruju potentne dijaloge s nekim konkretnim umjetničkim artefaktima ili idejama iz prošlosti, dok s druge strane prijeti opcijom zapadanja u bezdan frivolna, beživotna i sladunjava kiča iz kojega više nema povratka.

Sokićev cjelokupni rad pripada, dakako, onoj prvoj soluciji. Može li se u njegovu slučaju govoriti o modernizmu poslije postmodernizma, o svojevrsnom utjelovljenju Lyotardove provokativne, čak i pomalo cinične, konstatacije po kojoj svako umjetničko djelo isprva mora biti postmoderno prije nego što može postati istinski moderno? Nije isključeno.

Bilo kako bilo, Sokićeva umjetnost uvijek će nas vraćati ideji. Nadasve slojevitoj, ali u konačnici izrazito konciznoj ideji što formu oslobađa naracije. Pa ipak, Sokić ne odbacuje posve naraciju; nju, dakako, nećemo pronaći u izlošcima kao što su  kocke, kvadri ili nenametljivo prezentirani crteži što svojom nazočnošću svjedoče o višedesetljetnom kontinuitetu, već u intimi poetski intonirana teksta. Izloženi artefakti, ujedinjeni s fiktivnim tekstom/pismom te nazivom izložbe Skladište Moderne, dojmljivo progovaraju o autorovoj osnovnoj nakani, a to je idejna integracija cjelokupna stvaralačko-izlagačkoga postupka s arhitektonskim prostorima unutar kojih se on odvijao odnosno realizirao. Arhitektonski kontekst kod Sokića, dakle, nadilazi svoju isključivo ambijentalnu ulogu, što za ovoga umjetnika, zapravo, ne predstavlja nikakvu novost. Ovoga puta radi se o  ikoničkim arhitektonskim prostorima zagrebačkog modernizma, međusobno udaljenim tek nekoliko stotina metara, koji svjedoče o globalnom razmišljanju i herojskim idejama, dovoljno snažnima da se prošire na zemlje različite poput, primjerice, Indije i Brazila. A takvu snagu u umjetnosti mogu posjedovati jedino utopijske ideje.

Moderna, kako rekosmo, već duže vrijeme pripada povijesti. Malrauxovski rečeno, postala je neizostavnim dijelom imaginarna muzeja. Sokić će se radije poslužiti izrazom ″skladište″. Ne bez razloga, jer njegovo skladište nipošto nije isto što i ropotarnica. To je mjesto u kojemu modernističke ideje nisu islužene, već žilavo žive i periodično upotrebljive. U to skladište Sokić će posezati često i uspješno. Izložba Skladište moderne na začudan način povezuje Ulicu grada Vukovara, Studentski centar i Chandigarh, udahnjujući im jednu novu, rekli bismo metafizički uvjetovanu, vitalnost. Lokalno se, makar na trenutak, iznova stopilo s globalnim, a krug je napokon zatvoren.

Izložba Damira Sokića otvorena je do 29. lipnja, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Od 20. do 25. lipnja zbog blagdana i praznika, Francuski je paviljon zatvoren.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here