Kad posluju „jadničci“

0

Autor: Marjan Gašljević

Prilikom svečanog otvaranja tri nova bazena za sirovu naftu na otoku Krku, Dragan Kovačević, predsjednik uprave jedinog uspješnog hrvatskog državnog poduzeća JANAF pokušao je okupljenima objasniti zašto je prije godinu dana „jadničcima“ označio poduzeće Đuro Đaković iz Slavonskog Broda koji su izgubili natječaj za izgradnju ovog dijela terminala za 20 milijuna. KING ICT je upravo za toliko „prepišao“ Đuru i, evo, završio posao. U konačnici sveukupan posao koštao je 40 milijuna kuna više od izlicitiranog pa je to, naravno, bio jedan od upita kako je do toga došlo. Neuvjerljivo je pokušao opravdati ovaj naziv svojim porijeklom iz tog kraja i žala za onemoćalim državnim divom Đakovićem koji je pokleknuo pred privatnom firmom nekada u vlasništvu aktualnog ministra Krstičevića. Ministar Goran Marić je pak odmahnuo rukom na novinarski upit – kao što se vi u to razumijete. „Dvajst miliona amo ili tamo“?
Tko se, naime, može boriti za Đuru kada je on državni, odnosno, svačiji i ničiji po današnjim hrvatskim dobrim poslovnim običajima za razliku od kunica koje se kotrljaju u džepove dobro poznatih vlasnika. Naravoučenje, „jadničci“, dakle, mogu dobiti samo neke šugave poslove u kojima se ne kotrljaju pare već je nužan samo teški rad.
I sve bi to, nekako, prošlo mimo pozornosti da jučer ministar gospodarstva u ovoj teškoj i ružnoj agoniji Uljanika nije ponudio razmišljanje kako bi se, možda, moglo pokušati spašavati hrvatsku brodogradnju, odnosno Uljanik. Naime, njegovim promišljanjem brodogradilišta Uljanik i 3. maj bi gradili brodove koji su potrebiti još jednom državnom poduzeću, Jadroliniji. Jadrolinija ima potrebe za obnavljanjem svoje flote s oko 35 novih brodova različitih vrsta. Ove bi brodove, po ministru Horvatu, mogla dogovorno graditi ova dva brodogradilišta kojima je, izgleda, već otpušten mač stečaja a time i, vjerojatne, propasti.
Pa što onda priječi taj posao posebno ako bi se s njim spasila brodogradilišta, a naručioc posla i izvršioc su u državnom i radničkom vlasništvu? U čemu je, dakle, problem ako dvoje makar i povelikih „jadničaka“ pokušavaju pružiti ruku spasa i pomoći jedni drugima?
Između te, moguće, ruke spasa ispriječio se Zakon o javnoj nabavi koji obvezuje Jadroliniju da izvođače, odnosno graditelje potrebitog brodovlja mora tražiti kroz javne natječaje a ne, eventualnom, direktnom pogodbom pod okriljem nekog novog zakonskog „Lex-a“ koji bi se morao donijeti za ovakvo rješenje. S druge, pak, strane, ovakav postupak, tumače ljudi iz poslovnog miljea, nije primjeran tržišnoj ekonomiji za koju se borimo. Moglo bi se, valjda, omaknuti nekom „jadničku“ da nešto zaradi stoga je bolja ova varijanta javni natječaj pa čija ga opraši makar na koncu bilo i „nešto miliona amo ili tamo“ kako obično završavaju svi izlicitirani hrvatski poslovni poduhvati jer se u tijeku posla uvijek događaju nepredviđeni troškovi i situacije koje se nisu mogle predvidjeti troškovnikom niti u fazi natjecanja i pregovaranja pa konačni iznosi posla narastu i do enormnih iznosa izad izlicitiranih.
Kroz sve ovo vrijeme „tržišne utakmice“ u Hrvatskoj ne jednom smo vidjeli da se zakoni mogu donositi i preko noći i u pola noći ako to vladajući žele i ako im to ide u prilog. Sve mi nekako tukne na činjenicu da je ovih dana u jednom fjakastom predvečerju dok su novinari gablecovali donijet i zakon kojim se priječi provjeravanje na čudan način stečene imovine hrvatskih političara. Ima li tu možda korijenja tih čudnih „nepredviđenih troškova“ koji se pojavljuju u tijeku izvršenja ranije izlicitiranog posla. Slučajno, rekli bi pravovjerni jer mi „jadničci“ možemo beskonačno povjerovati u te beskonačne slučajnosti.
Istovremeno donosi se u pola noći i zakon kojim se strankama daje povelika lova za političko natjecanje u izborima za EU Parlament. I taj mi posao sliči spomenutom „dvajst milona simo ili tamo“ jer, odjednom, Država ima novca kojim će se financirati kampanje na kraju koje će 12 likova ući u EU Parlament te tamo zarađivati plaću od koje prosječan Hrvat pada u nesvjest i to se parama istog tog prosječnog „jadnička“. Paradoks je da će se za ta famozna 12 mandata otimati tisuće kandidata koji će obećavati puku svašta nešto istovremeno uludo trošeći njihov novac. Ako se već pozivamo na „tržišnu ekonomiju“ i „tržišnu utakmicu“ ja, kao prosječan hrvatski građanin, osjećam se nekako mazohitično dajući novac ( i ako me za to nitko ne pita ) za neke likove koji će svoju životnu egzistenciju riješiti preko mojih leđa, a ja ću i dalje biti „jadničak“ a oni vjerojatno, kao i rečeni Dragan Kovačević, uzletjeti do visina s kojih može cijeniti razliku između „jadničaka“ i onih drugih. Zašto, dakle, ti aspiranti prvenstveno na velika primanja EU pralamentaraca ne bi svoju kampanju financirali sami pa „čija ga opraši“.
Na sreću ili žalost, svijet o kojem pričam nije crno-bijel pa, ma koliko mazohistični bili trpjeći te beskrupulozne muvatore hrvatskog poslovnog i političkog svijeta i probisvjeta, možemo sigurno biti ponosni na beskonačno veliko srce koje imaju hrvatski građani koji su to često i do sada pokazali pa i još jednom u ovih nekoliko dana skupivši ogromna sredstva za skupo liječenje male djevojčice Mile.
Hrvatski građani omogućili su šansu maloj Mili pokazavši da nisu „jadničci“ već ljudi s empatijom i velikim srcem, a sve u čekanju i nadi da i njima netko ponudi šansu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here