Poslije velike prijevare slijedi li veliko deranje?

Foto:snimka zaslona

0

Autor: Marjan Gašljević

Još i danas mnogi se prisjete tko se krije iza nadimka „Razdjelnik“. Prošlo je, eto, nekoliko godina od Kada je Zakonom o tržištu toplinske energije građanima koji koriste javno toplinarstvo naložena ugradnja tzv. razdjelnika topline. U međuvremenu je potrošeno mnogo tinte da bi se iste te građane uvjerilo ili razuvjerilo u isplativost ugradnje. Mnogo se je istih tih građana kroz to vrijeme nasmrzavalo pokušavajući uštedjeti na grijanju, a zidovi mnogih stanova su popljesnivili sve ne znajući da se zavrtanje razdjelnika baš nešto i ne isplati, a da isti ti razdjelnici, u stvari, štede novac samo bogatima, odnosno, onima koji razdjelnike ne zavrću.
Kontraverze oko isplativosti razdjelnika i dalje su ostale međutim o njima se nešto manje govori sve dok država ne pritisne potrošače istim tim Zakonom da ugrade svi, ama baš svi, razdjelnike makar se i ne isplatili, makar zemlje odakle smo ih uvezli i same odustaju od njihove upotrebe jer su, zakljčili su, neisplativi.
Nije mi vadje namjera govoriti o isplativosti razdjenika već o jednom sasvim drugom fenomenu, a to je stalno, konstantno, inovativno deranje hrvatkih građana.
Naime, uvođenjem obaveze ugradnje razdjelnika odjednom se na tržištu pojavilo bezbroj firmica koje su se bacile u biznis ugradnje. Pored biznisa ugradnje paralelno je krenuo i biznis očitanja potrošnje. Uz ta dva biznisa stanarima velikog broja zgrada ponuđeno je i pojedinačno mjerenje potrošnje vode, a sve to u cilju „poštene“ podjele potrošenog među sustanarima koji su, uglavnom, po starom dobrom hrvatskom običaju jalni jedni na druge jer uvijek „onaj drugi susjed“ koristi više zajedničkih dobara od mene“.
Kako u Hrvatskoj nitko do tada nije proizvodio razdjelnike niti brojila trebalo ih je, znači uvesti. I tu je pala prva „maščoba“ za one koji su izmislili taj poduhvat. Proizvođača razdjelnika i nema nešto previše u EU ali su se svejedno iznašla dva kao „ponajbolja“ s kojima su u posao krenule hitro novoosnovane firme. Hrvatskom su se rastrčali ponuđači tih novoosnovanih firmi sazivajući predstavnike stanara i učeći ih kako i koliko je isplativo poslovati baš s njima. Kada su ti predstavnici stanara „obučeni“ u štednju u toplinarstvu i sankcije koje prijete ako se ne uđe u tu priču njihovo je bilo organizirati skupove suvlasnika koji su većinom odabirali ponuđača s kojim bi, tada, potpisivali ugovore, a ovi bi se sami ili preko podizvođača bacili u radove. Usput, kada se već šarafa po stanovima nije naodmet ubaciti i brojilo za vodu jer većina stanova je na zajedničkom brojilu tako da potrošnja vode sito bude „pošteno“ obračunata i podijeljena sa suvlasnicima. Naime, kako jednom reče baba sveznalica iz susjedstva najglasnija zagovornica „poštene“ podjele: „Deca im se i kupati dolaze kod njih a i veš na pranje nose. Ne bum je to plaćala.“
Suvlasnici su se na razne načine dovijali kako na što više rata i što povoljnije iznijeti taj udar na kućne budžete pomirivši se sa sudbinom i požurivši s ugradnjom jer su prijetile velike kazne. S narednom zimom došli su i do saznanja o isplativosti investicije. Smrzavali su se zavrčući razdjelnike s željom da se nešto uštedi a računi umjesto da se smanje povećavali su se. Na sve to u uglovima mnogih soba pojavila se i plijesan. Niti s vodomjerima nije bilo ništa bolje. Lokalno vodoopskrbno poduzeće i dalje je očitavalo zajedničko brojilo, a očitana potrošnja na pojedinačnim brojilima povećavala bi se toliko da sumom zadovolji očitanu potrošnju na zajedničkom brojilu. I sva ta očitanja su naravno naplaćivana po nekim firmicama koje su utrčale na ovaj ili onaj način u taj prazan prostor.
I to bi, otprilike, priča trebala završiti. Ali ne. Ništa od toga. Tek sada slijedi horor za one koji su otresli ruke, otplatili brojila i razdjelnike s mišlju da je ta priča za njih završila ma koliko bili zadovoljni ili nezadovoljni.
Naime, svaki mjerni uređaj u principu podliježe baždarenju. Dakle, svaki mjerni uređaj bio za toplinu ili količinu potrošene vode kroz određeno razdoblje mora se baždariti od ovlaštene tvrtke ili državne ustanove koja se bavi mjerama i mjernim jedinicama. Baždarenje, naravno, treba platiti jer ništa nema džabe. Sjećate li se da je itko ikada u pomutnji ugradnje govorio o baždarenju? Nije. E pa sada su krenula šuškanja da ističe 5 godina koliki je, najčešće, i rok garancije pa bi se trebalo ući i posao baždarenja mjerila.
Kada je prošla udarna strka oko ugradnje mnoge firmice koje su se time bavile jednostavno su nestale, a one koje su preostale uglavnom se ne javljaju znajući da se eventualni pozivi uglavnom odnose na reklamacije, a javljanje na takve pozive im se nešto ne isplati. Iz osobnog iskustva sam vidio da voditi bitku s firmom koja je dala jamstvo za ugradnju kao i s firmom koja mi uredno naplaćuje očtanje mjerila u stanu je unaprijed izgubljena bitka. I ako sam uključio i „institucije“ posao je gotovo u nekom realnom roku neobavljiv.
I na kraju najbolja činjenica. Da bi se, eventualno, baždarilo neki od tih uređaja za mjerenje potrebno ga je deinstalirati i poslati ovlaštenoj pravnoj osobi na baždarenje koje traje, recimo, nekoliko dana. Dakle, u te dane biti će te bez vode i grijanja a i problem je kako „začepiti“ instalaciju. Stoga, predlažu prostali iz te branše, najbolje je kupiti novi mjerni uređaj koji će vam, naravno, oni vrlo povoljno, prodati i ugraditi.
„’ajmo Jovo nanovo.“ Rekli bi naši stari.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here