Mi, velikim slovom

Foto: You Tube screenshot

0

Autor: Marjan Gašljević

„Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače“. Izreka je koju pripisuju Mariji Antoaneti omrznutoj, rastoršnoj i razvratnoj francuskoj kraljici, supruzi Luja XVI i ako je realnije da je izreka potekla iz pera Jean-Jacquesa Roussoua u predrevolucionarnoj kampanji kada je kraljici spočitovano sve loše proisteklo iz kraljevske obitelji da bi na koncu i završila na giljotini.
Na ovu izreku potaklo me promišljanje na sve one koji su našli idealno sklonište u politici i političkim funkcijama nakon što su iskočili iz školskih klupa ili strugnuli iz upropaštenih pouzeća ili, jednostavno, kada im je tata, koji je i sam prošao taj put, odlučio više ne davati za benzin, wisky i drogu te ih uputio da i oni budu „društveno korisni“.
Slušam tako mladog lava vladajuće političke stranke kojem svakim danom sve više pripisuju političku moć koja proizilazi iz njegove bezrezervne pokorničke vjernosti Predsjedniku, da li, kako savršenom dikcijom i dugačkim, izbalansiranim rečenicama mantra na jednoj televiziji koja mu je posvetila, isto tako, valjda, u dodvorničkoj euforiji podosta minuta. O njemu i još nekoliko takozvanih mladih lavova javnost se bombardira kao o kadrovima Plenkovićeve političke obnove stranke u kojoj, prema tim procjenama, sve manje mjesta ima za stare kadrove koji su, htjeli mi to priznati ili ne, iznjeli cjelokupan hod Hrvatske od njezine samostalnosti.
Mladi lavić reče tako i: „Mi želimo u političkom funkcioniranju stranke i države da pojedinac bude nosioc ideje ali i odgovoran kao jedinka za učinjeno.“ Da li je ovog mladog lavića ponio osjećaj moći koji mu nameću mediji pa je rečenicu započeo velikim „Mi“ ili je to samo dio navike govora okruženja u kojem bivstvuje.
Pluralis maiestatis koristili su kraljevi, carevi pa i pape a nije se libio ni Tito rekavši 1958. na sveučilištu u Bandungu: „”Kad govorimo o aktivnoj miroljubivoj koegzistenciji, mi ne smatramo da se radi o izvjesnim principima koje vlade pojedinih zemalja mogu po svom nahođenju primijeniti ili ne primijeniti. Mi smatramo da su to osnovni principi na kojima treba da počiva organizacija savremenog svijeta…”
Veliki američki admiral poljsko-židovskog porijekla Rickover koji je priznavao i poznavao samo izvrsnost pravo korištenja pluralis maiestatis davao je samo kraljevima, trudnicama i shizofreničarima. Svoju je izvrsnost dokazao kao „otac“ nuklearnih podmornica a iz aktivne službe otpušten je nakon 63 godine služenja pos 13 američkih predsjednika kada je Carteru koji ga je pozvao za savjetnika rekao: „Gospodine Predsjedniče, to je sranje.“ Okrenuo se i otišao.
Zašto ovo spominjem? E, upravo tu izvrsnost u Hrvatskoj smo totalno zapostavili. Svakako je nužno u političke procese uključivati mlade snage što, pak, ne znači apsolutna eliminicija starijih i iskusnijih ako takvih imamo u razini izvrsnosti i kompotentnosti.
Rickover je u svojoj karijeri obavio više od 14 tisuća intervijua samo s diplomantima upravo da bi otkrio izvrsnost i kompotentnost. Samo kandidati s najvišim ocjenama i procjenama postajali bi „podobni“ i bili uvođeni u procese kroz koje bi dalje napredovali sukladno rezultatima. Zamislimo samo da neki od naših izvrsnih kandidata stane pred predsjednika, makar i sa stranačkom iskaznicom, pa mu odgovori: „Gospodine predsjedniče, to što predlažete je sranje.“
Eto, taj nesretni „Mi“ nekako nas svakodnevno lupa po glavi. U sve pore političkog života, bilo da se radi o izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, uveli smo slatkoriječive likove s njihovim nerazumljivim diplomatskim jezikom koji uporno prosipaju milozvučne fraze koje u realnom životu nemaju ama baš nikakvog značenja a s druge, pak, strane da bi, valjda, istakli „boju“ ovih prvih, uveli smo čopor galamdžija, nadridomoljuba i populista svakojakih vrsta. Osobe koje nešto znaju, koji su nešto postigli u svom životu radeći i stvarajući u realnom sektoru su nestali s pozicija gdje se odlučuje o smjeru politike i gospodarstva i ako se slučajno netko takav pojavi ili usudi dati do znanja da bi utjecao na neka politička kretanja taj bude nemilosredno eliminiran birokratskim eskapadama umjetnika mudrovanja. Nestali su često samo radi toga što su rekli ili bili spremni kazati: „Gospodine predsjedniče, to je sranje.“ Ili su sami zaključili da je bolje otići nego se boriti s „mladim lavovima“ koji doslovno prepisuju i sadržaj i rukopis svojih mentora koji su uvijek pripravni i sposobni zapeti nogom u dupe onog tko se usudi i pomisliti reči: „Gospodine Predsjedniče, to je sranje.“
Kako funkcionira to famozno „Mi“ vidjesmo, eto, ovih dana kada je polovica zastupnika Sabora odlučila ključnu hrvatsku energetsku firmu prepustiti Mađarima pod izlikom „usklađivanja hrvatskih zakona s europskom pravnom stečevinom“. Svatko tko je imalo dublje „zakopao“ u ovu problematiku zna da je Hrvatska obaveza bilo to usklađivanje ali da je u tom usklađivanju bilo itekako prostora da se „pravna stečevina“ uskladi, a INA ne prepusti. I ako je INA poduzeće „cijele“ Hrvatske ipak, nekako, na ovaj potez Vlade i Sabora najosjetljiviji su stanovnici Siska koji su, poslije pokušaja fizičkog uništenja svog Grada, dočekali su gospodarsko uništenje kroz zatvaranje posljednjeg većeg sisačkog poduzeća, kroz zatvaranje Rafinerije. Posebno bolno odjeknula je činjenica da su među 76 ruku hrvatskih sabornika bile i ruke zastupnika iz ovog Grada.
Ma neka me, ovako malešnog, pojedu mladi lavovi ipak ću reći: „Gospodine Predsjedniče, to je sranje.“ „Kolače“ sam i tako naučio jesti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here