„Dinamovo proljeće“ iz pera jednog hajdukovca

0

Autor: Aleksandar Olujić / foto: Zdravko Turkulin

Bilo je kasno ljeto. Kolovoz na izmaku nosio je miris školskih klupa i svijest o svršetku ljetnih praznika je nadirala u moju, dječju glavu ispunjenu salbunom i prvim skokovima s mola na Firulama, vonjom friškine iz peškarije, okusom slastica u Kirigina…

Topla očeva ruka čvrsto je držala moju dok smo skupa sa stričevima hodali po Marmontovoj prema HNK pa nekud lijevo do zdanja što je zajedno s kampanelom sv. Duje usidreno u kolektivnu svijest grada.

Stari plac.

Nisam znao kakva je to utakmica na koju su me vodili, niti protiv koga igra momčad koja je toliko značila ocu i stričevima da cijeli dan nisu pričali o ničem drugom. Nije mi bilo ni bitno. Znao sam da igra Hajduk i to je uz činjenicu da ću skupa s njima biti dio nečega o čemu sam do sada samo slušao i imati priliku uživo vidjeti Holcera, Nadovezu, Jerkovića…, sve one o kojima već danima govore, bilo dovoljno da moje srce ispuni zadovoljstvom.

Nemojte me pitati kako je utakmica završila. Ono čega se sjećam je sjaj u očima, ne samo mojeg oca i stričeva već i drugih ljudi na tribini oko nas, nekog osjećaja zajedništva i ponosa kojim su zračili, zelene trave i bijelih dresova.

I siguran sam kako postoji neki moj „brat po oružju“ (ili sestrica) koji poput mene pamti očev stisak ruke i toplinu u njegovim očima dok su zajedno koračali Maksimirskom prema stadionu, te da ima onih što su ponosni na onaj fenomenalni Vabecov gol Šveđanima na Maksimiru, kao što sam ja bio na Jerkovićev  Zvezdi na Marakani, kao da smo ih sami zabili. U nečijoj memoriji sigurno je ostalo zabilježeno Gucmirtlovo „skidanje paučine“, Cicini golovi, Zekino gospodsko ponašanje na terenu, bravure Marka Mlinarića…, sjećanja koja donose osmijeh na lice.

Već dugo ne idem na utakmice. Čak rijetko pogledam koju na TV-u, osim kad igra reprezentacija. Nekako me „štufalo“. Milijunski ugovori, menadžeri, savjetnici, odvjetnici, statistički podaci, investitori, profitabilnost, isplate ispod stola, medijska prepucavanja i vrijeđanja, nasilništvo… Fali mi ono iz djetinstva. Onaj sjaj u oku mog oca poslije poteza Pere Nadoveze.

Na sreću nogomet još nije umro. Gledajući lica onih koji su preksinoć došli na otvorenje izložbe „Dinamovo proljeće“ u Galeriju Kranjčar na Kaptolu otkrivam taj blistavi pogled u Dariovom, Reneovom ili Tarikovom oku, ponos na neka stara vremena i radost što će nakon svih tih godina Dinamo ovog proljeća ponovo igrati u Europi.

„Dinamo to smo mi“ preksinoć nije bio samo naziv jedne udruge ili puka floskula, već nešto puno dublje. Ono nešto iskreno i nepatvoreno što se ne može kupiti, ljubav navijača prema svom klubu. I tko zna, možda baš sada neki ponosni otac pokazuje budućem Dinamovom prvotimcu Čerčekov dres pričajući mu raznježeno o tome kako je baš igrač čiji je to dres zabio gol velikom Leedsu u finalu Kupa velesajamskih gradova.

Proljeće.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here