Definicija kaže da je rat organizirani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država, nacija i klasa u cilju ostvarivanja političke, gospodarske i druge dobiti. Razmišljajući o definiciji rata, pomislio sam: a koja je definicija idiota koji je nasiljem odlučio postići dobit ili politički cilj? Koliko je ljudsko biće sirovo kada ratom mora doći do profita ili teritorija? Naravno, jasno je kako su ratovi kroz povijest uvijek donosili novac bogatima, a patnju i smrt siromašnima, bilo je i bit će, ali ipak rijetko zastanemo i zapitamo se: što ako se rat ponovi baš sutra? Doista, što ako? Mladi i sposobni su napustili zemlju u potrazi za egzistencijom, tko će braniti granice? Vjerojatno oni koji su to činili i 1991. godine, heroji i heroine, ratnici i civili koji su prošli logore i gledali u mrtve oči najmilijih.

Jedan od tih heroja, jedan od hrabrih mladića koji je izgubio svoju mladost gledajući smrti u oči te ližući vlastitu krv iz živih, otvorenih rana je Miro Lončarić. Rođen je 27. veljače 1973. godine, osnovnu i srednju školu pohađao je u Karlovcu i Zagrebu. 1991. godine prekida školovanje te se dragovoljno pridružuje postrojbama ZNG RH. Odlazi na istočno-slavonsko ratište gdje biva ranjavan. Nakon ‘Oluje’ skida uniformu i preživljava u jednoj državnoj firmi.
2008. godine proglašen je nesposobnim za rad, dijagnosticiran mu je PTSP te je umirovljen kao HRVI. Od tada započinje s pisanjem. Ponosni je otac dviju prekrasnih cura.

Poezija Mire Lončarića je teška. Užasno teška. Pjesme koje ćemo predstaviti vezane su upravo za stradanja kojima je svjedočio, vremenima koja je na neki način izgubio. Opet, njegovo srce i dalje pumpa, njegova duša i dalje sanja, a njegov um besprijekorno stvara snažne stihove vrijedne pažnje i poštovanja.

 

Jutro poslije

gledao sam sinove
kako padaju
rafalom pokošeni
jedan po jedan
grebali su zemlju
noktima od krvi
ustima hvatajući život
još malo

gledao sam majke
kako hodaju u krug
svijeće im u rukama
ugasle od vjetra
dim koji grize
ostaje za njima

gledao sam očeve
kako škrguću zubima
nemoćni u igri
jedan na jedan
sa smrću
izgubili su rat

gledao sam
jutro poslije
mirisao sunce
na obzorju
i čudio se
prirodi

 

Generacija ’73

hodam danas lagano
onako
nogu pred nogu
stupam tiho
upijam
hodam
kroz naš grad
zavirujem u njega
pipam sjećanja
u zidove skrivena
a ona mi izmame
osmijeh sjete
suza koja oslobađa
nije još potekla
možda i neće
generacijo moja
nikada
više
nas
kao djece
slobodne za let
u smrt
dok život još
ni probali nismo

hodam danas
kroz naš grad
gledam ljude
tražim crtu
generacije
sličnu mojoj
danas
ali vidim samo
blijeda lica
u njima oči
željne bijega
iz države
koja nam dođe
kao majka
tek kad izađemo
rodimo se
zar ne
generacijo

hodam danas
po našoj zemlji
hladno je
kao i uvijek
kao i tada
sjećaš se
generacijo
hladna
krv mi kola
usporeno
i imam osjećaj
da gazim
po nečijim kostima
škripi pod nogama
i ne mogu prepoznati
jel’ od zime
ili sjećanja
na tebe
generacijo

Za ZG-Kult: Mario Lovreković – Lovra

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here