Pisanje je kao bolest. Virus kojim se, najčešće, bolesnik zarazi još u školskoj dobi. Neki se pomire s tim da su inficirani ćudljivom boleštinom kojoj nema lijeka pa još u školskim klupama črčkaju pjesmice i pričice, prije nego bolest prijeđe u ozbiljniju fazu romanopisca ili (ne daj Bože) poete. A drugi se bore protiv nje svim sredstvima koja su im na raspolaganju: barbikama, loptama, cool smartphonovima, make-upom… Bolesniku priskaču u pomoć i ljudi oko njega, bodre ga da ustraje u borbi i mani se ćorava posla, a u krajnjoj nuždi ide se toliko daleko da raznim psihološkim smicalicama pokušavaju ukazati na njegov antitalent za pisanje i demotivirati ga da uopće uzme olovku u ruku.
Ponekad čini kako je bolest pobijeđena i zaraženi može u dužem vremenskom periodu izgledati potpuno izliječeno. Ali, ‘džaba vam novci moji sinovci’. Pisanje je podmukla bolest koja izbija neočekivano, onda kad je čovjek uopće ne očekuje. Tako se može dogoditi da nakon niza godine bezbrižno sjediš u kafiću, na obali, sunčane očale na nosu i sladoled u ruci kad najednom: pras! Dođe ti da napišeš priču, pjesmu, kolumnu, putopis, stručni tekst o mlaznim avionskim motorima… Onako, iz čista mira. I nevolja kreće, ispočetka samo nekom crticom ali vremenom može poprimiti ozbiljne razmjere i završiti kakvom knjigom ili (sačuvaj Bože) više njih.
Ne vjerujete? Evo, recimo naš Marijan Jozić. Čovjeku se baš to dogodilo. Lijepo je živio bez ikakvih pisalačkih simptoma i onda iznenada… Ali, najbolje je da on sam ispriča kako je to bilo.
Aleksandar Olujić
Marijan Jozić: Autor nekoliko knjiga
Malo sam to istražio na internetu pa mi izgleda da se radi o posvojenoj latinskoj rijeci Liber sto bi se prevelo kao knjiga. Osim toga postoji i prezime Libar. Sve si mislim možda je u toj familiji bio neki pra pra pra pradjed koji je pisao knjige pa kad je došao Napoleon i uveo register ljudi su ga zapisali pod prezime Libar. Najviše tih imena ima u Belgiji, Francuskoj I Mađarskoj. No ne radi se o familiji Libar neko se radi o knjigama. Na stranici www.zgkult.eu sam našao rubriku Libar koja u stvari komentira knjige.
Upravo zbog toga ovaj članak. Iako sam završio Gimnaziju u Glini, pa zrakoplovni studij u Zagrebu i onda još studij Elektro i Telekomunikacijske tehnike na univerzitetu u Amsterdamu imao sam blokadu pisanja. Razlog tomu je bio neki profesor književnosti i hrvatskog jezika u Glinskoj gimnaziji. On je već umro pa mu neću spominjati ime. On je naime volio priče sa franđama. Ako se nije tako pisalo dobijala se je jedinica. I ti se slikaj. Upravo zbog toga nisam baš ništa pisao od 1975 godine do 2000.
U proljeće 2000 godine sam jeo sladoled u Hamburgu sa jednim Amerikancem. On je bio urednik časopisa Plane Talk. Pričali smo o pisanju i ja sam mu priznao da bi htio pisati priče ali da se bojim da to ne znam. On mi je rekao, napiši dvije tri stranice teksta i pošalji mi a ja ću reći da li je to dobro ili ne. Tog ljeta sam bio na hrvatskom moru i pošto sam imao laptop počeo sam pisati. Kad se dođe u “štimung” za pisanje onda nije problem napisati par stranica teksta. Moja prva priča se zvala: “Da li je lijepo biti inženjer?” Napisao sam 6 stranica teksta i iz internet kafića (onda nije bilo WIFI-a) poslao Amerikancu u Anapolis. Još se nisam ni vratio iz internet kafića a on me je nazvao telefonom. Bio je sav sretan da sam mu poslao priču i rekao mi je da će ju objaviti u sljedećem broju časopisa Plane Talk. Tako je i bilo. Odmah poslije toga javi mi se editor časopisa Data Bits i pita da li i oni mogu objaviti tu priču. Rekoh: Da! Par dana kasnije javi mi se šef-editor časopisa Aviation Maintenance i ponudi mi ugovor da za njega pišem jedan članak od 1500 riječi svaki mjesec. Plaćao je 0.2 dolara po riječi. To je dobra lova za pisane dvije stranice teksta. I tako sam nakon 25 godina blokade počeo pisati.
Par godina kasnije sam čuo za gospođu Katicu Gašljević koja je bila urednik časopisa Matica Glina. S njom sam se nekako skompao i počeo pisati na hrvatskom. Kasnije sam preko nje dospio do doktora Strižaka i PS-Portala pa čak i do ZG-KULT.
Sve u svemu pisanje mi je postao modus operandi uz moj normalan posao. Upravo zbog pisanja stručnih članaka sam dobio nagradu Volare koju daje Američki Avionski Institut. Čak dva puta sam bio nominiran za novinara godine iz oblasti avijacije. Da me je onaj užasni profesor iz gimnazije malo stimulirao da pišem ne bih izgubio tih 25 godina bez pisanja. E sad još i lista knjiga koje sam napisao:
Na Engleskom:
- I Avionics Engineer: Zbirka stručnih članaka iz avijacije.
- You, Avionics Engineer: Druga zbirka stručnih članaka iz avijacije
- AMC 70 Years: Monografija povodom 70 godina AMC konferencije
- Tales of the Chairman: Zbirka priča, govora i intervjua sa Marijanom Jozićem
- Aviation Engineering, Navigating through the golden years: Avijacija od 1980. do 2022. godine
Na Hrvatskom:
- Ja Marijan Jozić: Zbirka priča o holandskim i hrvatskim dogodovštinama.
- 2016: Zbirka priča o događajima iz 2016. godine.
- 100 priča od Jozića: sto priča o događajima sa mojih putovanja te dogodovštine u Holandiji i Hrvatskoj
- Korona Kronika: Za svaki tjedan jedna priča iz doba korone
- Ovako je bilo: Zbirka priča iz godine 2021.
Već sam se dogovorio sa redakcijom da krajem godine 2024 počinjem pisati novu knjigu na engleskom. To je proces koji traje par mjeseci. Moglo bi se reći da je pisanje ozbiljan zanat. Treba napisati 250 do 300 stranica teksta koji je interesantan za čitanje jer publika ne voli nešto bez veze. Osim toga u današnje doba nitko ne čita priče sa franđama. To je palilo prije 50 godina. Sad se radi o prijenosu informacije a ne o rečenicama sa stotinu pridjeva.
Moje priče i članci su prevedeni i objavljeni na vise jezika: Kineski, Ruski, Turski, Indonezijski i Rumunjski. Kinezi su jedini koji su me pitali za dozvolu da preuzmu tekstove. Svaka čast Kinezima.
I još da objavim kako se dođe do mojih knjiga. Na internetu na stranici: www.lulu.com se mogu naručiti sve knjige (digitalne i isprintane) osim jedne koja se zove Aviation Engineering. Ta zadnja je na sljedećem sajtu: https://www.sae.org/publications/books/content/r-543/ naravno da se sve knjige se mogu pronaći i na www.Amazon.com.
Knjižnici u Glini sam darovao nekoliko knjiga (onih na hrvatskom). Tamo se mogu naravno i posuditi.
Što još da kažem nego: ponekad posjetite PS-Portal ili ZG-KULT i čitajte moje priče. Skoro svaki tjedan ima nova priča. Tek toliko da ne zaboravim pisati. By Marijan Jozić
