Siniša Matasović:
Odmetnute
„izluđuju me ti kreteni“,
obratio sam se Isusu
kada je došao do šanka i sjeo pored mene.
„ne razumijem zašto ti je stalo do njihova mišljenja“,
uzvratio mi je Isus
„u pravu si“, složio sam se,
„doista mi ne bi trebalo biti stalo;
jesi li za nešto popit?“
I zaista, ne treba nam biti stalo do mišljenja kretena, kao što nam Siniša Matasović poručuje u svom najnovijem poetskom uratku Odmetnute. Radije se koncentrirajmo na mišljenje autora koji nam kroz stihove svoje zbirke poslužuje nešto izrazito jestivo i ukusno.
Uvodno poglavlje, bez naslova, donosi nam jednostavnost. Onu, potrebnu, koju uzimamo zdravo za gotovo dok je s nama i čiju vrijednost osjetimo tek kad nestane.
moja majka danas počiva na obližnjem groblju
ostala mi je žličica i topao
miris nikad popijene kave.
Jednostavnost je to svakodnevnih stvari, koje donose mir i koje su, kako kaže Andersen, čuda koja ne primjećujemo.
sjest ću na bicikl i lagano otpedalirati,
auto ću ostaviti doma u garaži
Matasović nas u uvodu, poput zen učitelja, vraća na početnikov um koji teži tome da nađe mir u praznini.
osjećaj kad se ujutro probudiš
svjestan da cijeli bogovetni dan
ne moraš ništa
ne moraš ništa
apsolutno ništa
uraditi, uloviti, zavesti, stići, osvojiti,
postići, uspjeti…
Neka nas dalje, svojom jednostavnošću, povedu lastavice.
idemo dok nam je ostalo
ovo malo duše
U poglavlju O poeziji Matasović piše o onome što zna najbolje – o pisanju. Na opušteni način podbada sebe i ostale ljubitelje pera.
zaspao sam dok je govorio o svojoj poeziji.
ako se dobro sjećam
zaspao sam oko 19 sati
Podučava nas kako se nositi sa situacijom kad nas netko nama drag i simpatičan zatraži mišljenje o svojem lošem tekstu.
„hoćeš li iskreno ili bi radije da ti se upucavam?“
pokušao sam biti s tim više obazriv.
„zar je bilo baš toliko loše?“
uzvratila mi je novim pitanjem.
„da, bilo je“, priznao sam,
„ali ako ti to išta znači,
imaš super sise“
Govori o spisateljskom gunđanju, ljubavnim spoticanjima, vlastitim uredničkim mukama te o književnom talentu koji ne mora imati nikakve veze sa školovanjem.
U poglavlju se osvrće, i na poeziju, i na prozu pitajući sebe i sve nas, a zašto bi sve moralo biti toliko ozbiljno?
Kruha i igara, i kornjača, ono je što ljubitelji poezije Siniše Matasovića već godinama zazivaju. I to su konačno dobili u poglavlju O kornjačama.
Autor nas uz pomoć svojih omiljenih gmazova vodi kroz pljačku, korupciju, mafijaške obračune, klijentelizam, iseljavanje, siromaštvo i društvenu nejednakost, ali ukazuje na ljepotu onoga što već imamo, a ne primjećujemo.
mogle bismo se vratiti doma u Lonjsko polje i
ponovno nastaniti u našoj rodnoj bari;
ondje ima u izobilju hrane koja odgovara
nama kornjačama
nikad više ne bismo bile gladne;
izležavale bismo se na suncu,
krale Bogu dane i češkale se po međunožju.
Njihova šarmantna sposobnost preživljavanja i nas vadi van iz svake poplave.
„pa mi smo kornjače, plivamo i ronimo kao od šale,
bujica nam ne može ništa.“
Jer, tko uopće može odoljeti kornjačama.
Sljedeće poglavlje nosi naslov Trinaest pjesama od kojih će književnim kritičarima otpasti kosa s glave.
Najznačajnija stvar ovog dijela zbirke je da se u pjesmi, kao protagonist, pojavljuje Sinišin nećak Toni (ili možda Šime). On je i sam bio autor jedne pjesme u Matasovićevoj prijašnjoj zbirci poezije O njoj, o njemu. A što se tiče književnih kritičara…
uz nju i gajbu piva sve poprima smisao
svemir me ne zanima
samo žene
Ni kosa ni ovo poglavlje im neće uopće teško pasti, samo ako prihvate ovu filozofsku nit vodilju. Ili ako su već ćelavi.
Zbirka poezije Odmetnute završava poglavljem protkanim iskričavom mudrošću starijih, odnosno Još malo o babama. Pjesma koja me osvojila i prizvala moj lipov čaj i kolačić Madeleine je definitivno Žganci.
uz žgance je servirala
jednom domaći sir i vrhnje,
drugi put preprženo zelje,
treći put hladan grah od jučer i
čovjek je bio sretan.
A bit ćete sretni i svi vi koji pročitate pjesme Siniše Matasovića. Baš zato što su odmetnute, toliko su nam bliske.
Autor: Denis Vidović
