Autor: Marjan Gašljević
U ona davna vremena mog djetinjstva u Viduševcu Štefanje je imalo svoje običaje. Na Božić se nije išlo od kuće osim na misu. Božićni ručak objedovao se u obiteljskom domu uže obitelji. Za odlazak u „goste“ predviđeno je Štefanje kao drugi dan Božića pa onda i dani koji slijede sukladno nekoj „hijerarhiji“ šire obitelji. Bili su to dani okovani snijegom i zimom kada se u seoskim domaćinstvima i nije imalo što posebno raditi do li namiriti blago.
Za Štefanje je bilo vezano i jedno „sitno“ praznovjerje. Naime, prvi gost koji ti dođe u kuću čestitati Božić, pored toga što je bio pogošćen, morao je i mirno sjediti za stolom.
Kada se je dijelila „zadruga“ iz koje sam potekao ispalo je da je u našem sokaku zvanom Caprag na jednoj strani bila naša kuća s mojim djedom Jurom (Đukom) kao glavom kuće, dok je slijedeće kuća bila strinina, pa onda strica Marka. Tako nekako dijeljena je i sva druga imovina zadruge pa smo uvijek u sredini imali strininu parcelu koja je bila upola manja od dijela strica Marka i djeda Jure. Kako i zašto manje je bitno za priču. Kao klinac volio sam preskočiti ogradu i vidjeti ima li što zanimljivo za mene kod strine. U stvari, kroz ogradu bila je napravljena klupica kao mali nogostup za prelazak preko ograde.
Strina, praznovjerna kao i sve druge seoske bakice, strogo se držala „propisa“ pa i toga da prvi gost u kući na Štefanje mora mirno sjediti, „je će u protivnom kokoši nemirno sjediti na jajima u gnijezdu i neće se izleći pilići.“ Radi toga bi danima prije zamolila moju baku i majku da me na Štefanje ujutro ne puste iz kuće dok k njoj ne svrate prvi gosti.
U to vrijeme Božić je uvijek bio zatrpan snijegom i temperaturama ispod nule. Seljani bi za odlazak u goste spremali prijevoz. Ako su putovi bili dobro zasnježeni, a bili su skoro uvijek, uprezali bi se konji u velike konjske sanjke koje su se koristile i za druge namjene. Konji i sanjke bi se uvijek lijepo okitili uz obavezna zvona oko konjskog vrata. Naime, snijeg i sanjke bili su tihi, a kočijaši, posebno pri povratku kući, zarakijani pa bi ta zvona najavljivala i seoske „jurilice“. Jurilice su bile baš u pravom smislu jer su se i konji željeli istrčati nakon plandovanja u štali, a kočijaši, nešto kao i ovi današnji u bijesnim BMW-ima voljeli su „potjerati“ pa nije bilo rijetko da zaprega završi u jarku ili niz neku padinu.
Obično bi prvo išli u goste djedu Jandri na drugi kraj sela. Njegovo kućanstvo bilo je brojno pa je nama djeci bilo dodatno zanimljivo pošto bi nas bio cijeli „čopor“. Za razliku od naše kuće koja je u ravnici njegova je u brijegu što je „dodatna vrijednost“ jer si se, praktički, pod prozorom mogao beskonačno sanjkati.
Samo „gošćenje“ u svakoj je kući bilo isto. Pečenica, mlinci pečeni na tablama i začinjeni kapnicom, kiselo zelje za salatu uz obaveznu rakijicu. Bilo je i kolača. Onih koji se danas gotovo „ne priznaju“. Gibanica i štrudla od sira, bazlamača, suhi keksići i orehnjača. Eventualne „breskvice“ pojavile bi se u obitelji gdje je bila „mlada sneja“ i to je bio gastronomski vrh.
Na Štefanje bi krenuli i čestitari. Seoski tamburaši ojačani s nekim namjernikom hodajući od kuće do kuće, čestitajući Božić pjesmom za što bi bili nagrađeni rakijom, kuhanim vinom i, naravno, kolačima pa i, tek odimljenim, češnjovkama. „pala“ bi i koja novčanica. I ako uglavnom dobro „baždareni“ rijetko su kada u punom sastavu dočekali kraj dana. Najlakše je bilo s „bajsom“. Bajs bi ostao na plotu pred kućom a bajser hrkao negdje u štaglju ili štali.
Na Štefanje bi krenuo i župnik s blagoslovom kuća koji je trajao, obzirom na veličinu župe, i do Tri kralja. Dok mene nisu uključili kao člana ministrantskog zbora u blagoslov uvijek sam se čudio kako sa stola u kući „nestane“ kobasica i novac namijenjen župi. Vrebao sam taj trenutak ali ga nikada nisam uvrebao. Sa župnikom smo išli mi ministranti i zvonar koji je nosio torbu u koju bi „svrnuo“ kobasice a župnik bi pospremio novac.
Mnogi muškarci bi se „sakrili“ pred župnikom, a domaćice bi tražile za njih isprike. Tadašnji viduševački župnik Marić bio je „opaka“ jezika spram onih koji su voljeli zaviriti u čašicu i stalno se borio protiv navika pijenja pa su „junaci“ bježali znajući da će ih izribati na pasja kola.
I tako, blagdani teku dalje, a svaki novi dan nosi i nove običaje i nove priče.
