KOSINJAN AMBROZ KACITIĆ OD PLEMENA KOLUNIĆA – PRVI HRVATSKI TISKAR

Foto: Kosinj s 1483. godinom na karti širenja svjetskog tiskarstva, izdanoj u Gutenbergovom muzeju u Mainzu 1962. godine

U nedavno objavljenom istraživanju i knjizi “Kosinjska tiskara”, nastalom iz doktorskog rada u području srednjovjekovne povijesti obranjenog na Sveučilištu u Zagrebu, utvrđeno je kako su svi slijepi otisci koji dolaze i koji se nalaze u našem Misalu po zakonu rimskoga dvora od 22. veljače 1483. (dalje u tekstu: Prvotisak) rad kosinjana Ambroza Kacitića od plemena Kolunića (dalje u tekstu: Broz žakan). Radi se o ukupno 340 slovnih znakova, slijepo otisnutih na pet stranica Prvotiska, u devet pozicija kroz koje je Broz žakan svojevrsnim srednjovjekovnim kodiranjem ostavio trag o sebi, svojoj pripadnosti redu pavlina te vjerojatno o svom pavlinskom samostanu u Kosinju. Sva literatura za ovaj predmet istraživanja donosi se u knjizi “Kosinjska tiskara”.

Slijepi tisak u Prvotisku

Slijepi tisak podrazumijeva otisak većeg seta slova u Prvotisku, koji je mogao nastati isključivo u procesu dotiskivanja vjerojatne naklade od 200 primjeraka Prvotiska, na način da je tiskar ili slagar u slovnu matricu Gutenbergove preše na unaprijed definiranim pozicijama postavio određena slova. Njih nije premazivao bojom već ih je u matrici podignuo milimetar-dva iznad ostalih slova. Tako su prilikom tiskanja te stranice obojana slova ostavila crni ili crveni tekst na stranici, dok su slova iz slijepog tiska ostavila određeno udubljenje u papiru. Ne postoji drugi tehnološki način kako su ti slijepi otisci mogli nastati, tako da izvan svake sumnje možemo potvrditi da ih je izradila ruka tiskara ili slagara koji je radio na našem Prvotisku. Prvi slijepi otisak donio nam je književnik Zvonimir Kulundžić 1960. godine, definiravši glagoljska slova GBDKG BROZ Ž u kalendaru Prvotiska kod datuma 30. ožujka.1 Taj slijepi tisak problematiziran je u literaturi prvo zbog Kulundžićeve pogrješne transliteracije slova GBDKG, a potom i zbog slabo čitljivih slova RO unutar dijela BROZ Ž. Kulundžić je GBDKG transliterirao kao: Gospodin Broz Doljanin Kolunić Gospodin BROZ Ž, a potom kao: Gospodinu Bogu Dika i Kraljevstvo Grišni BROZ Ž. Mance je predložio čitanje: Gospodinu Brinjskom Držatelju Kosinja Grada BROZ Ž samo da bi ukazao kako takav način analize nije ispravan. Predlagati možemo u tom dijelu bilo što ili ništa – iz jednostavnog razloga što za transliteraciju GBDKG ne postoji bilo kakav primjer ili podloga u literaturi. Taj dio je i nevažan, jer se vjerojatno radi o kratici nekog srednjovjekovnog pozdrava ili zahvali nekome ili nečemu. Drugi i puno važniji dio sigle krije potpis Broza žakna u formi: BROZ Ž. Problematično čitanje slova RO obrađeno je uz pomoć informacijskih znanosti u knjizi “Kosinjska tiskara” na način da su napravljene digitalne izmjere svih slova većeg seta u Prvotisku, sva su slagana kao pojedinačna i u paru “dva sa dva”, a da bi se utvrdilo što po dimenzijama može stajati unutar prostora između slova B i Z u dijelu sigle: BROZ. Utvrđeno je kako sam devet parova slova zadovoljava dimenzijama te je uz pomoć analize vidljivog dijela s vrlo velikom vjerojatnošću potvrđeno kako se unutar tog dijela sigle zaista nalaze slova RO koja tvore ime BROZ Ž. Broz je kraćeno od Ambroz ili Ambrozije i upravo se na taj način potpisivao naš kosinjan Broz žakan u Kolunićevom zborniku – rukopisnoj knjizi koju je on osobno prepisivao 1486. godine u Knežoj Vasi kod Otočca, gdje nam je ostavio i detaljniji opis o sebi, svom porijeklu i radu. Dakle, forma Broz žakan ili Broz Ž jasan je trag našeg Ambroza Kacitića. Zašto? iz vrlo jednostavnog razloga: u povijesnim glagoljskim i drugim vrelima ne postoji niti jedan drugi Ambroz, koji je od 1483.-1486. bio đakon, koji se potpisivao kao Broz žakan, odnosno Broz đakon, koji je bio pripadnik reda pavlina i čiji je samostan nosio naziv sv. Petra. Svi ovi uvjeti moraju biti zadovoljeni u navedenom kratkom vremenskom razdoblju od tri godine (1483. – 1486.), a da bi se uopće moglo početi razgovarati o nekom drugom Ambrozu đakonu. Takvog naprosto u hrvatskoj glagoljskoj historiografiji nema.

Ostali slijepi otisci u Prvotisku na dva mjesta ukazuju na njegov imendan Ambrozija – u kalendaru siječnja i prosinca – te ostale detalje koje smo gore spomenuli. Detaljna analiza svih slijepih otisaka u autorstvu Broza žakna može se pročitati u knjizi “Kosinjska tiskara”. Radi se o vrhunskoj imaginaciji i dosegu jednog srednjovjekovnog intelektualca koji je bio debelo ispred svog vremena. Za primjer ovdje dajemo slijepi otisak koji dolazi na kalendaru prosinca. Radi se gotovo sigurno o 70 slijepo otisnutih slova “jat”, u dva reda po 35 znakova. Zašto slova jat? Zato što ona simboliziraju njega – to sam “ja”. isto tako, njima Broz žakan ukazuje na svoje ime i svoj imendan koji u tom mjesecu pada na 7. prosinca. Zašto Broz žakan simbolizira sebe samog u slovima “jat” te kako se sa tih 70 jatova došlo do 7. prosinca i imendana Broza žakna – pročitajte u knjizi “Kosinjska tiskara”.

 

Tko je bio Ambroz Kacitić od plemena Kolunić

Ono što danas znamo o njemu – znamo iz njegova Kolunićevog zbornika, iz arhivskih istraživanja fra. Petra Runje i istraživanja Ivana Mance u knjizi “Kosinjska tiskara”. Radilo se o vrhunskom srednjovjekovnom intelektualcu, koji je kako sam kaže, rođen u Duboviku u Buškoj župi, preziva se Kacitić i pripada plemenu Kolunića – koje je pleme iz župe Pset, danas u BIH. Kada su njegovi Kacitići došli u Bušku župu nije nam poznato. Zašto on ne govori da je rođen u Kosinju, ako to danas tako tvrdimo? Stvar je u biti vrlo jednostavna. Grad Kosinj je postojao i bio u funkciji – što znamo iz Fragmenta Kosinjskog rukopisnog misala – još 1374. godine, a vjerojatno i dosta prije tog vremena. Prostor današnje Kosinjske doline tada se nazivao Bočać, te je pripadao širem području Buške župe. Pandan tome – ne organizacijski već teritorijalno – danas bi bila Zagrebačka županija (Bužani) i unutar nje grad Zagreb (Bočaći). Naziv Kosinj za prostor Bočaća pomalo ulazi u glagoljske listine krajem 15. stoljeća gdje se pojavljuju i neka kosinjska sela, da bi se današnje nazivlje Gornjeg, Srednjeg2 i Donjeg Kosinja uvriježilo tek nakon oslobođenja od Osmanlija i ponovnog naseljavanja 1689. godine. Prema tome Broz žakan nikako drugačije nije niti mogao pisati nego kako je u njegovo vrijeme bilo uvriježeno. No mi danas – istraživanjem vrhunskog stručnjaka Stjepana Pavičića – jako dobro znamo gdje se nalazilo Kacitićevo selo Dubovik. Radi se o današnjem prostoru zaselka Vukelića u Donjem Kosinju – što bezrezervno potpada pod Kosinjsku dolinu i kosinjski kraj. Pogledajmo raspored srednjovjekovnih sela Kosinja na nižoj karti.

 

Broz žakan rodio se dakle u kosinjskom kraju, koliko danas znamo živio je u kosinjskom kraju, a otac mu se zvao Tomaš. Ne znamo kad se rodio no možemo pretpostaviti da je bio u 20-tim godinama i zaređen za đakona prilikom rada na Prvotisku 1483. godine te prilikom rada na Kolunićevom zborniku 1486. Ovaj Zbornik prepisivao je u Gackoj župi u danas nepoznatom selu Kneža Vas, za gatanskog vikara Leonarda i za svoju plaću. Govorimo o zračnoj udaljenosti oko 15 km od Kosinja i njegove rodne kuće, a koji se put mogao za silu prolaziti i pješice na dnevnoj razini. To je uopće jedini zabilježeni rad Broza žakna izvan Kosinja u 15. stoljeću. Fra Petar Runje kroz istraživanje arhivske građe pronalazi ga nakon toga na dva mjesta: negdje na prostoru današnjeg Kosinjskog Bakovca moguće preuzima svećeničku službu u jednoj kosinjskoj crkvi u rujnu 1490. godine, da bi 8. prosinca 1505. godine bio primljen u javnobilježničku službu na Rabu, gdje saznajemo da mu je otac Tomaš tada već preminuo. Broza žakna primaju isti dan kada i svećenika Ivana, osobnog kapelana Anža Frankapana Brinjskog – kojeg pak smatramo financijerom i organizatorom Kosinjske tiskare. Možemo pretpostaviti da je i to javnobilježničko imenovanje organizirao Anž Frankapan Brinjski, kao svojevrsnu pomoć svom osobnom kapelanu i svom prvom tiskaru. Za vrijeme javnobilježničkog imenovanja o Brozu žaknu se kazuje kako je “svakako pismen čovjek koji je znao učeno pisati”. O tome nema nikakve dvojbe, govorimo o vrhunskom srednjovjekovnom intelektualcu koji je napravio revoluciju u prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi kroz kodiranje slijepih otisaka, koji je bio pripadnik kosinjskih pavlina, a koji su opet u to vrijeme glasili kao red učitelja, znanstvenika i stručnjaka. Isto tako Broz žakan morao je poznavati latinski jezik i dijelove pravne službe da bi uopće mogao raditi kao javni bilježnik, a što za njega svjedoče dva svjedoka prilikom primanja u službu. Uz dakle latinski i latinicu, pisao je glagoljicom, ali i bosančicom. O tome nam je ostavio jasan trag u Kolunićevom zborniku. Prilažemo fotografije njegovih potpisa u Kolunićevom zborniku koje se objedinjeno po prvi puta uopće prikazuju u literaturi.

 

 

Nema nikakve dvojbe da je oba teksta pisao Broz žakan, koji se upravo tako i potpisuje te ponavlja osnovnu misao: Cijelu knjigu (se ili sie knige) napisao sam ja Broz žakan vikaru Leonardu. Stranica s bosančicom nalazi se jednu stranicu prije njegovog opširnog glagoljskog zapisa, čime je maksimalno olakšao njegovo pronalaženje u potpisima.

Zanimljivo je da se na jednoj od četiri glagoljske ploče Anža Frankapana Brinjskog – danas na kapeli sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu – pojavljuje i jedno slovo U iz bosančice, a možda i još jedno slabije razumljivo slovo koje također može biti iz bosančice. Kako je kapela Anža Frankapana Brinjskog u gradu Kosinju nastala gotovo sigurno 1500. godine (ne 1503. ili 1517. kako tvrdi dosadašnja literatura) – kada su nastale i ploče kao posveta toj kapeli, sasvim je jasna poznata trojezičnost odnosno tropismenost Hrvata u to vrijeme i na kosinjskom području. Pisalo se dakle izvan svake sumnje latinicom, glagoljicom i bosančicom. I ovo govori u prilog visoke kulturološke razine razine Hrvata u Lici na kraju srednjeg vijeka – nasuprot uvriježenim stavovima kako se u to vrijeme radilo o nazadnom i nerazvijenom kraju i geografskom prostoru.

Za kraj životopisa Broza žakna, godine 1518. trag o njemu pronalazimo u tzv. Antoninu, glagoljskom zborniku koji se čuva u Vatikanskoj biblioteci (za sada nije digitaliziran) pod signaturom: Borgiano Illirico 11 (Borg. Illir. 11). Na nekoliko mjesta dolaze zapisi o Brozu Jacitiću, Fazitiću i sl. Fra Petar Runje sjajno je sve skupa rekonstruirao i zaključio kako se gotovo sigurno radi o našem Ambrozu Kacitiću i mjestima, odnosno toponimima: Polje i Stanišće. Potom fra. Petar Runje vrlo znakovito zaključuje sljedeće: “Ako je to svećenik Broz Kacitić, trebalo bi locirati mjesta Poljanu i Stanišće. Možda se ne bi trebalo kruto držati uvjerenja da to baš mora biti Buška župa.” Upravo taj zaključak usmjerio je istraživanje u knjizi “Kosinjska tiskara” prema detekciji tih toponima, što je opet bilo relativno jednostavno obzirom na javni registar toponima RH. Jedini prostor u Republici Hrvatskoj koji na jednom mjestu ima toponime Polje i Stanišće jest otok Krk, općina Dobrinj u kojoj se nalazi zaselak Polje (Poje), a kroz koji zaselak prolazi ulica Stanišće. Tu se nalazi i crkvica sa samostanskim prostorom kojoj trag možemo tražiti u srednjem vijeku. Prema tome, do nekih novih saznanja možemo predložiti kako je naš prvi tiskar Broz žakan, kao već stariji svećenik završio na otoku Krku u samostanu općine Dobrinj, gdje je bio učitelj mladih naraštaja popova glagoljaša.

Kosinjski pavlinski samostan

Uz život i rad Broza žakna usko se veže kosinjski pavlinski samostan – o kojem su nam tragovi šturi, no vrlo jasni i precizni. Prvi spomen tog samostana možemo tražiti u popisu posjeda Martina Frankapana u Buškoj župi 1464. godine. Tu se uz samostan u Zažičnom (danas područje Pazarišta) spominje i zasebna opatija (redovnička ustanova) u Bužanima. Lat.: “Et iuris patronatus ecclesiarum beate virginis, que vocatur Abbatia͘”. Sasvim je jasno da je ta opatija mogla biti bilo gdje u Buškoj župi, no Opis Like i Krbave iz 1695. godine kazuje nam preciznije gdje: “Postoji tamo (u Kosinju, op. IM) mjesto samostana redovnika svetoga Pavla, prvoga pustinjaka.” Taj dio spisa govori o Kosinju, ova rečenica nalazi se negdje na sredini kosinjskog opisa i nema nikakve sumnje da je autor mislio na Kosinj. Početkom 20. st. djeca u Donjem Kosinju igrala su se na zidinama podno današnje crkve sv. Petra i Pavla – o čemu također imamo pisano svjedočanstvo – a koje je zidine u Donjem Kosinju narod nazivao “samostanskim zidinama”. Dakle kroz ovu kratku rekonstrukciju sasvim je jasno da nema govora o bilo kojem drugom lokalitetu u Kosinjskoj dolini već da se srednjovjekovni pavlinski samostan nalazio na prostoru današnje crkve sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju i prostora oko nje. I danas se naziru samostanske stepenice i dio zidina koji okružuje crkvu sv. Petra i Pavla.

 

Vrlo je zanimljiv i ovaj podatak: u svim kartografskim i toponomastičkim analizama kosinjskog kraja, ova crkva naziva se: Sv. Petra. Dodatak sv. Petra i Pavla dodali su vjerojatno u nekom razdoblju Donji Kosinjani, kao posvetu na pavline koji su tu nekad davno obitavali i otišli kako se u narodu kazuje “kad je za Petrovu u Kosinju pal crljeni snig”. I danas je Petrova daleko najveći blagdan i proštenje u Donjem Kosinju – 29. lipnja dan sv. Petra i Pavla – iako se donjokosinjska župna crkva naziva sv. Ivana Krstitelja. Moguće je da se radi o jedinoj kosinjskoj tradiciji koja svoje porijeklo vuče u predosmansko razdoblje, a koju su novodoseljenike možda podučili starosjedioci kojih je tamo bez obzira na Osmanlije, gotovo sigurno nešto bilo, jer nam tako govore povijesni izvori.

Naš Kosinjan i prvi tiskar Broz žakan, posebno u jednom slijepom tisku apostrofira sv. Pavla prvog pustinjaka, na čijem su učenju i regulama zasnovani pavlini tako da možemo s velikom vjerojatnošću predložiti i njegovu pripadnost učenom redu pavlina. To radi sa tri slijepo otisnuta slova ispod jednog stupca na stranici 18v prvotiska: Ž H D. Ta slova u brojevnoj vrijednosti predstavljaju brojeve: 7, 600, 5. Na koji način ti brojevi genijalno ukazuju na ime svetog Pavla prvog pustinjaka u tom istom stupcu i kako je to Broz žakan konstruirao cijelo kodiranje – pročitajte u knjizi Kosinjska tiskara.

 

Zaključimo oko pripadnosti našeg Broza žakna pavlinima. Naprosto nema nikakve potrebe u to vrijeme ići nesigurnim i dalekim putevima u neke druge redove i samostane, ako se doslovno 3 km od rođene kuće nalazi pavlinski samostan. Usuđujem se predložiti kako ga je upravo ta vjerojatno rana odluka pripadnosti kosinjskim pavlinima, kasnije izbrusila u vrhunskog čovjeka od knjige, tiskara, intelektualca, svećenika, učitelja pa i matematičara. Ovo posljednje bilo mu je potrebno da bi mogao kodirati ono što je zamislio i ostvario u slijepom tisku naše prve tiskane knjige, a bolje učitelje od pavlina u to vrijeme nije mogao imati.

Zaključak

Kosinjan Ambroz Kacitić od plemena Kolunića bio je ispred svog vremena. Vrhunski srednjovjekovni intelektualac angažiran je vjerojatno od Anža Frankapana Brinjskog za rad na tiskanju naše prve tiskane knjige. Prvotisak nam ne donosi u kolofonu nikakve podatke osim datuma dovršetka: 22. veljače 1483. Neki će reći slučajno, ovdje tvrdimo namjerno ili ciljano – jer je to tako iz nekog razloga moralo biti. O ovome se može raspravljati jer dokaza za slučajnost nemamo, no neposrednih dokaza za ciljanu odluku da se ništa ne piše u kolofon Prvotiska imamo. Broz žakan sasvim je sigurno znao da je prvi tiskar, kao što je i znao da radi na prvoj tiskanoj knjizi. Upravo zato što nije smio u kolofonu javno, on svoj potpis i tragove kodira u slijepom tisku. Nema drugog razloga za tako revolucionaran i jedinstveni poduhvat u kompletnoj hrvatskoj inkunabulistici kakav je napravio Broz žakan. To je zahtijevalo ogroman dodatni posao – svaku je stranicu valjalo složiti, te potom 200 puta otisnuti crveno, osušiti, otisnuti crno (ili obrnuto) i još pozicionirati slijepe otiske. Ogroman posao izvan svake sumnje. Da je tome tako ukazuje nam i još jedan podatak: rukopisni zapisi u Novakovom misalu iz 1368. godine – koji je izvan svake sumnje služio kao glavni predložak za tiskanje Prvotiska – donose na posljednjoj stranici pet različitih pisara. Poznat je zapisa žakna Jurija “vita vita štampa naša gori gre”, no puno je važniji zapis koji dolazi iznad Jurijevog. U današnjoj literaturi i na aleji Glagoljaša u Roču ovaj drugi se netočno pripisuje Juriju. Taj zapis u sveobuhvatnoj analizi koja se donosi u knjizi “Kosinjska tiskara” upravo ukazuje i usmjerava na slijepe otiske u Prvotisku. Kako i zašto pročitajte u knjizi. Zapis je nastao 15. studenog 1482. – dakle izvan svake sumnje u vrijeme i na mjestu tiskanja naše prve tiskane knjige3, a autor zapisa oslovljava se kao: “onaj netko”. Gotovo da ne postoji primjer u tisućama usputnih zapisa u glagoljskim rukopisnim i tiskanim knjigama gdje se autor zapisa ne oslovljava imenom: to pisa pop Marko, to pisa žakan Juri, to pisa plovan Mikula itd. itd. Očito je i ovaj zapis morao biti “incognito” – što upravo govori o ogromnom intelektualnom kapacitetu čovjeka koji je morao po nalogu biti skriven, a koji je ipak pronašao načina da ukaže na sebe i svoj jedinstveni tiskarski rad.

 

Upravo zato možemo zaključiti kako Broz žakan predstavlja “crème de la crème” kosinjskog i još važnije hrvatskog glagoljskog i književnog srednjovjekovlja. Tek po čitanju i razumijevanju cjelokupne analize njegovih slijepih otisaka u našem Prvotisku možemo cijeniti i vrednovati taj ogroman matematički, grafički i inovativni tiskarski posao – na samim počecima hrvatske inkunabulistike. Uz to Broz žakan obnašao je i cijeli niz drugih poslova i funkcija, bio čovjek poštovan i čovjek od knjige.

Pisar glagoljice, bosančice te latinice i latinskog, đakon, svećenik, pavlin, matematičar, tiskar, slagar ili oboje, bliski suradnik Anža Frankapana Brinjskog, prepisivač liturgijskih knjiga, javni bilježnik, pravnik, učitelj… ima li kraja njegovim ulogama i poslovima? U svakom slučaju čovjek koji nas je kulturološki trajno zadužio i koji konačno nakon više od 540. godina zaslužuje svoje ravnopravno i visoko pozicionirano mjesto uz najcjenjenija imena hrvatske glagoljice i glagoljaštva: Šimuna Grebla, Bartola Krbavca, Blaža Barmovog, Grgura Senjanina, kneza Novaka Disislavića, pisara Butka i neke druge. Tu naprosto savršeno sjeda često citirana crtica iz njegovog zbornika:(J)ošće vas molim gospodo redovnici i žakni da se spomenete na pritču ovu da je knigam teško priti, i gdo knige počtuje, da je knigami počtovan. Dakle knjige je teško napisati, otisnuti i na njima raditi, ali tko knjige poštuje i od knjiga će biti poštovan. Ako malo razmislimo o cijelom kontekstu, ova poruka ima puno dublje značenje od onog koje mu se danas pripisuje. U svakom slučaju naš prvi tiskar Broz žakan kroz istraživanje u Kulundžićevom radu i potom u knjizi “Kosinjska tiskara” svakako je temeljito povijesno obrađen i postavljen na mjesto koje zaslužuje i koje mu pripada. Valja nam još SAMO te spoznaje uključiti u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda, jer je van Hrvatske to većim dijelom napravljeno još u vrijeme književnika Zvonimira Kulundžića. Opet zahvaljujući informacijskim znanostima i to ide puno brže nego što bi itko očekivao. Vrijedi nam uvijek podsjećati i na Zvonimira Kulundžića i njegov ogromni obol. Radilo se o književniku koji je često osporavan i koji je izdržao strašne osobne i intelektualne probleme, upravo od trenutka kada je prvi promovirao Kosinj i Broza žakna te gotovo do svoje smrti.

U Zagrebu, 7. prosinca 2023. na imendan Ambroza Kacitića
dr.sc. Ivan Mance

Fusnote

1. Kulundžić i neki drugi istraživači promišljali su zašto baš potpis kod 30. ožujka i nudili različita rješenja. Danas znamo zašto, a rješenje je kako to često biva upravo ono koje nam je pred nosom, očigledno i sasvim razumljivo – samo ga eto mi u danom trenutku ne vidimo ili ne znamo interpretirati. Tako danas znamo izvan svake sumnje da je 30. ožujka 1483. prema starom Julijanskom kalendaru bio Uskrs. Nema većeg i važnijeg kršćanskog blagdana i simbola kršćanske vjere, jer Isus “uskrsnu treći dan po Svetom pismu”. Radi se o pomičnom blagdanu koji bi danas bilo jako teško izračunati po Julijanskom kalendaru bez uporabe aplikacija koje su programirali znanstveni entuzijasti za osobne istraživačke potrebe. Gdje ćete važnijeg i većeg datuma u kalendaru Prvotiska od Uskrsa – kod kojeg Broz žakan u produžetku stavlja svoj potpis kao autora. Time on uz svoje autorstvo simbolizira i uskrsnuće hrvatske štampe koja kreće s radom.
2. Izvan svake sumnje postojao je i Srednji Kosinj – odnosno pravoslavni Kosinj – koji taj naziv gubi negdje do sredine 18. stoljeća i dijeli se na današnje zaselke: Mlakva, Krš i Lipovo Polje.
3. Naklada od 200 primjeraka Prvotiska dovršena je 22. veljače 1483., a prema većini istraživača na cijelom poslu dotiskivanja radilo se barem šest mjeseci. Pošto je Novakov misal služio kao predložak – dakle po njemu je slagan i uređivan tekst za Prvotiska, on je morao biti u našoj prvoj tiskari u vrijeme tiskanja. U tom kontekstu i ovaj zapis nastao je upravo u vrijeme tiskanja i upravo u našoj prvoj tiskari

Napomena: Sadržaj uz dozvolu autora prenesen sa stranice KOSINJ I KOSINJSKA TISKARA