Atlanta ima najveći aerodrom u Americi. Taj aerodrom je zapravo jedno veliko sranje. Napravili su novi terminal gdje dolaze internacionalni letovi ali ga nisu spojili vlakom iako ima podzemni vlak koji vozi između domaćih terminala.
Za one koji nisu upućeni u taj naziv “terminal” da pojasnim da je to zgrada uz koju se parkiraju avioni. Ameri to zovu terminal, a u stvari je pristanišna zgrada i ništa posebno. Dakle, od tog internacionalnog terminala do glavne zgrade ima nekih 10 km. Ta internacionalna pristanišna zgrada je izgrađena prije desetak godina ali još je nisu spojili na vlak pa putnici koji presjedaju na slijedeći let ili putnici koji hoće na metro moraju ili prepješačiti tih 10 km. To nije dobra opcija jer mogu uzeti besplatni autobus. Taj plavi besplatni autobus je u stvari jako mali i ima nekih desetak sjedala. Najprije sam mislio da ima pet ili šest takvih autobusa koji stalno voze u krug. Međutim, imaju samo dva komada, a putnika pun kufer. Tako mi je trebalo skoro sat vremena dok se nisam progurao do te glavne zgrade. Onda pitam neku ženu u uniformi gdje je stanica za vlak pa me ona pošalje u pogrešnom smjeru. Oni u Atlanti metro ne zovu metro ili vlak nego MARTA. Da sam je pitao gdje je Marta, rekla bi mi da idem desno ali ja sam je pitao gdje je vlak (train na engleskom), a ona me lijepo pošalje na pasošku kontrolu jer nakon kontrole je stanica za vlak koji vozi na drugi terminal. Moja greška jer sam mislio da Ameri isto tako misle kao i ja. No oni su drugačiji. I tako se ja doguram do metra (ne metroa jer znate ono Katar – Katra), u ovom slučaju do Marte. Povezem se tako Martom nekih 15 stanica što me stajalo 30 minuta. Nakon te zadnje stanice mi treba još nekih 250 metara do hotela.
Čekiram se u Marriott i vidim da je u hotelu konferencija o amonijaku. Amonijak je velika stvar. Farmeri upotrebljavaju dušične spojeve kao umjetno gnojivo pa su se ovi zeleni (prirodnjaci) pobunili i sad se radi na tome da se eliminiraju dušični spojevi, a i amonijak. Moja konferencija o zrakoplovstvu je preko puta u drugom hotelu pa odem tamo da se upišem i dobijem karticu s imenom. Hotel je srećom spojen na shopping mall pa odem u robnu kuću da mojoj boljoj polovici kupim dvije bočice makeupa.
Ja se jako volim pogađati pa mi se ukazala šansa da se s tim curama iz parfumerije malo pogađam. Bio sam na tečaju za pregovaranje pa odlučim da primjenim jednu od taktika. Trebao sam kupiti dvije bočice Lancome 360. Toj našminkanoj Amerikanki kažem da mi treba jedna bočica i da bih je kupio ako nije skupa. Ona si misli da će mi uvaliti bočicu za 52 dolara. Ali ja kažem da mi je skupo pa bih molio da mi da još nešto kao besplatni poklon. Ona pristane, a ja je pitam ima li još nešto. I ona mi uvali još tih ženskih sitnica. Na kraju mi da još i neku torbicu s ciferšlusom da to sve unutra spremim. I pogodimo se mi za tih 52 dolara i hrpu dodatnih stvari. Ukuca ona tih 52 dolara u blagajnu i traži me kreditnu karticu. E sad ja nju pitam da li bi mi ona sve to dala u duplo ako kupim još jednu bočicu. Ona kaže ne jer smije dati dodatni poklon samo jedanput. Ja vidim da bi mi htjela prodati jos jednu bočicu pa joj kažem: Ok, onda ću kupiti jednu bočicu pa ću doći po drugu za ½ sata. Njoj je malo neugodno ali ipak pristane da mi proda 2 bočice Lancome uz dva dodatna paketa sitnica. Ja sretan, ona sretna. I opet se pokazalo da nije stvar u cijeni nego u zadovoljstvu cjenkanja. Zadovoljstvo s moje strane da sam nakupio tih drndarija za moju bolju polovicu, a zadovoljstvo s njene strane da je uspjela zaraditi 104 dolara. Znam da sam to puno platio ali da se nisam cjenkao, imao bih samo bočicu makeupa i ništa više. Ovako je ipak bolje.
Nakon nekoliko američkih pivica s 2% alkohola odem na spavanje jer znam da me sutra čeka naporan dan.
By Marijan Jozić