Ovaj tjedan je bio najveći europski velesajam za brodare i proizvođače opreme za brodove. Firma me poslala u izviđanje jer je odlučeno da se malo po malo moramo baciti i u taj prometni sektor. Holandezi u brodarstvu igraju veliku ulogu. To su prije bili veliki pomorci i u njihovo zlatno doba vladali su svijetom. Oni su izmislili dioničarska drustva i imali su najveću firmu na svijetu koja se je zvala VOC što bi u prijevodu bilo Ujedinjena istočnoindijska kompanija koja je osnovana 1602. godine. Zato i postoji ta velika brodarska tradicija. Osim toga, luka Rotterdam je stotinama godina bila najveća luka na svijetu. Prije par godina prešišali su je Kinezi ali Rotterdam je još uvijek najveća luka u Europi.
Pošto je to veliki sajam, odlučio sam otići vlakom da se ne gombam autom i parkiranjem. Brzi vlak me doveze u Rotterdam za 25 minuta. U tih 4 dana sam prehodao 28 kilometara na prostoru sajma. Ovo mi je novi način sporta. Odem na kakav sajam i svaki dan prehodam 7 kilometara. Usput se napričam s drugim inženjerima i baš ugodno mi prođe dan.
Uspio sam razgovarati sa 150 meni nepoznatih ljudi pa sam nakupio i 150 vizitkarti koje će mi trebati kad na godinu organiziram simpozij iz brodarstke tehnike. Malo po malo uvaljujem se i u tu vrstu “sporta”. Avijacija mi je poznata, auto industrija isto tako, pogotovo auti kategorije L3 i L5 (oni koji autonomno voze, dakle bez šofera). Sad se ubacujem u brodarstvo i onda mi ostaju još samo željeznice.
Bome velika je razlika između aviona i brodova. Ne toliko u tehnici koliko u fizičkim mjerama. Sve u brodogradnji je veliko i teško. Ne veliko nego ogromno. S puno respekta prolazim pored tih velikih pumpi, dizel motora, cijevi i propelera. Fantastično!!!
Naišao sam na ljude iz cijelog svijeta osim Hrvatske. To me malo začudilo ali znam da je brodogradnja u raspadu pa nema love da se putuje u Rotterdam, a pogotovo ne da bi se imalo štand na sajmu. Neke firme znaju za Uljanik i 3. Maj ali na žalost, znaju i da je to sve u propadanju.
Naletio sam na neke cure iz Ukrajine koje rade za ukrajinsku firmu iz Odese koja je sad stacionirana u Beogradu. Brzo su naučile govoriti srpski pa smo se napričali na srpskom jeziku. One se čude meni Holandezu da govorim srpski, a ja se čudim Ukrajinkama da govore srpski. Dali su mi na poklon malu flašicu rakije i staklenku ljutog ajvara. Sigurno sam im bio simpatičan jer sam govorio srpski.
Taj sajam mi je bio zanimljiv jer sam imao šansu pričati na različitim jezicima s totalno nepoznatim ljudima. Usprkos tome što se ne poznamo, uvijek smo si našli neku zajedničku temu. To je lijep osjećaj govoriti engleski, holandski, srpski i bugarski – sve u istom danu.
Ja sam specijalno zbog sajma hodao s kaubojskim šeširom. To je zato da me ljudi brzo i lako zapamte. Prvi dan sam bio jedini ali drugi dan sam već naletio na još dvojicu. Od 3000 ljudi samo tri sa šeširom. To se odmah zapamti.
I što mi se dogodi drugi dan u vlaku?! Sjedim ja tako i priđe mi jedan skroz nepoznat čovjek (kasnije se ispostavilo Norvežanin). Pita me idem li opet u Rotterdam na Maritime expo (tako se zove sajam). Kažem da i pitam ga kako on to zna. Kaže vidio sam te jučer. Ti si jedini sa šeširom. Eto, važno je da me ljudi na neki način zapamte. Barem ću po tome postati čuven. Stavio sam svoju sliku s kaubojskim šeširom na LinkedInn i u roku od 2 sata dobio 355 lajkova. Nije loše.
Naravno, najčešće pitanje koje su mi postavili u Rotterdamu je bilo gdje mi je konj.
By Marijan Jozić
