Kraj tamburaša i dobrog vina, hej…
Preko puta Petrovaradina, na drugoj dunavskoj obali smjestio se Novi Sad.
Pogled unatrag
U literaturi ćete pronaći podatak kako je Novi Sad, odnosno naselje iz kojeg će se on razviti, osnovano 1694. godine. Naime, kada su tijekom Velikog bečkog rata Turci napustili Petrovaradinsku tvrđavu nju je tada zauzela austrijska carska vojska i odmah prionula njenoj obnovi i izgradnji, a dio tih aktivnosti bila je izgradnja pontonskog mosta preko Dunava. U svrhu osiguranja mosta Austrijanci su na drugoj, bačkoj obali sagradili utvrđeni mostobran oko kojeg je niklo naselje koje su nazvali Racka varoš ili Ratzenstadt odnosno Srpski grad, budući ovaj naziv sadrži u sebi mađarski naziv za Srbe: Rácok. Naselje je također bilo poznato i kao Petrovaradinski Šanac (Peterwardeiner Schanze), po opkopima (šančevima) kojima je bilo opasano.
Iako na ovoj obali Dunava nema takvog kontinuiteta naselja kao što je to na petrovaradinskoj strani, valja spomenuti kako su na gradskom su području Novog Sada pronađeni arheološki nalazi iz perioda paleolitika, neolitika, bakrenog, brončanog i željeznog doba. Osim toga, pronađeni su ostaci čak četiri naselja sarmatskog plemena Jaziga iz 1. st. nove ere, dok se prvi pisani spomen o postojanju naselja na toj strani rijeke nalazi u povelji Bele VI. kojom samostanu Bélakút, između ostalog, daruje sela s bačke strane Dunava među kojima su Peturvarad i Zajol, čije su lokacije nedvosmisleno smještene na području današnjeg Novog Sada. Dok se u 16. i 17. stoljeću preko puta Petrovaradina nalazilo naselje Bistritz, koje je ucrtano i na Mercatorovoj karti iz 16. stoljeća, kao i naselje nastanjeno Hrvatima: Croaten Stadt.
Sve to ukazuje ne samo na dugu povijest ljudskog bivstvovanja na ovom prostoru već i na živu interakciju stanovnika s obiju strana ove velike rijeke. Razloge nepostojanju kontinuiteta naseljavanja na istom mjestu i raštrkanosti arheoloških lokacija na bačkoj strani Dunava treba pripisati i tome što je ta obala bila niža i močvarna te je bila izložena poplavama Dunava.
No, vratimo se na ono naselje u sjeni tvrđave nazvano Ratzenstadt, koje je brzo izraslo u dinamičnu varoš dijelom i zbog toga što su se u njemu naselile izbjeglice iz Beograda i Srbije. Među njima su osim Srba bili Grci, Armenci, Nijemci, Cincari… Poslovi su u Rackoj varoši očito dobro išli jer su 1748. njeni građani od carice Marije Terezije za 80.000 rajnskih forinti kupili status slobodnog kraljevskog grada. Carica im nije dala samo taj status već i novo ime: Neoplanta (lat.), Uj-Videgh (mađ.), Ney-Satz (njem.), odnosno Novi Sad. Privilegije koje su dobivene statusom slobodnog kraljevskog grada potaknut će gospodarski procvat koji je sa sobom donio još veći porast broja stanovnika. U gradu se razvija i intenzivan kulturni i društveni život, 1789. osniva se prva gimnazija, a 1790. otvaraju se tiskara i knjižara.
Za vrijeme mađarske revolucije 1848./9. ban Josip Jelačić je s vojskom ušao u grad zbog čega je s Petrovaradinske tvrđave, koju su držali Mađari, otvorena artiljerijska vatra i grad je bio potpuno razoren, a stanovništvo se razbježalo. Navodi se kako je od 2812 zgrada ostalo čitavo samo njih 808 a i te su bile opljačkane i oštećene. Srušene su brojne crkve i javne građevine: Saborna, Nikolajevska i Almaška crkva, Varoška kuća, stari Vladičanski dvor s arhivom i bibliotekom, Grčka škola, a Armenska crkva je teško oštećena. Škole koje nisu bile porušene u bombardiranju izgorjele su kao i evangelička crkva, sinagoga i štamparija…
Nakon sloma revolucije prionulo se ponovnoj izgradnji, a u svrhu obnove Novom je Sadu odobren i vrlo povoljan zajam od 1, 5 miliona forinti (iako taj iznos ni blizu nije bio dovoljan za obnovu). Grad mijenja fizionomiju te se od poluorijentalne varoši i izgledom pretvara u europski grad svog vremena. Zbog izgradnje u grad dolaze građevinari (većinom iz njemačkih zemalja) od kojih će neki ostaviti veliki trag, poput Georga Molnara koji je osim gradskih kuća projektirao cijeli niz značajnih građevina: Bolnicu, Srpsku osnovnu školu, Građansku dvoranu te dva najznačajnija projekta: Gradsku kuću (završena 1895.) i župnu crkvu Imena Marijinog (1896.) popularno nazvanu katedrala.
U drugoj polovici 19. stoljeća Novi Sad je postaje kulturno i političko središte Srba u Ugarskoj: godine 1861. osniva se prvo Srpsko narodno pozorište; 1864. Matica srpska preseljava se iz Pešte u Novi Sad; 1865. ponovo se otvara Srpska gimnazija; u gradu djeluje cijeli niz značajnih srpskih kulturnih i društveno-političkih ličnosti (Jova Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Svetozar Miletić, Đuro Daničić, Jaša Tomić…), tako da Novi Sad prozivaju srpskom Atinom.
Zahvaljujući geografskom položaju Novi Sad postaje važno trgovačko središte čemu je pridonijelo otvaranje željezničke pruge do Budimpešte 1883. godine. U gradu se organiziraju sajmovi na čijoj će tradiciji 1921. biti organizirana prva poljoprivredna izložba, današnji Novosadski sajam.
Poslije svršetka I. svj. rata, Novi Sad ulazi u sastav Kraljevine SHS, pa Kraljevine Jugoslavije i postaje administrativno središte pokrajine Banat, Bačka i Baranja, a 1929. Dunavske banovine, da bi poslije II. svjetskog rata postao glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodine. Danas je upravno gospodarsko, kulturno, prometno i znanstveno središte Autonomne pokrajine Vojvodine i drugi grad po veličini u Republici Srbiji. Novi Sad ima vrlo živ i zanimljiv kulturni život. U njemu se održavaju poznata kulturna događanja: Sterijino pozorje – jedan od najuglednijih kazališnih festivala na ovim prostorima, dječji festival Zmajeve dečje igre, pjesnički susreti Brankovo kolo, Novosadske muzičke svečanosti, Vojvođanska tamburica…
Šetnja gradom
U središtu Novog Sada nalazi se Trg slobode, a na njemu jedan vis-à-vis drugog dva najveća graditeljska djela Georga Molnara. Prvo od njih je Gradska kuća (Magistrat), impresivna zgrada građena u neorenesansnom stilu koju (na kutovima) krase četiri kupole i toranj s balkonom. Nekoć je u tornju bilo zvono, koje su Novosađani zvali Matilda, za uzbunu u slučaju požara. Zvono je davno istopljeno za potrebe nekog rata, ali priča o njemu još živi.
Preko puta Gradske kuće, na drugoj strani Trga slobode, nalazi se Rimokatolička crkva Imena Marijinog (katedrala), drugo Molnarovo znamenito djelo. Crkva je izgrađena 1896. u neogotičkom stilu na mjestu gdje je prije nje stajala starija crkva koja je bila u artiljerijskom bombardiranju 1849. zapaljena. Ista je obnovljena, ali je poslije odlučeno da se sazida nova. Stoga je stara 1891. srušena i na tome mjestu sagrađena je sadašnja. Molnar je sazidao trobrodnu baziliku, sa četiri oltara i tornjem visokim 73 metra. Na crkvi su vitraji koji osim sakralnih tema prikazuju i grbove znamenitih novosadskih plemićkih obitelji, a u njoj se nalaze orgulje izgrađene još 1895. godine.
Na trgu se nalazi impozantni spomenik Svetozaru Miletiću, najznačajnijem srpskom političaru u Vojvodini u 19. stoljeću i gradonačelniku Novog Sada u dva mandata i djelo je Ivana Meštrovića. Spomenik je brončana statua visoka pet metara postavljena na granitni postament koja prikazuje gologlavog Miletića s uzdignutom desnicom kako viče odozgo.
Trg obrubljuje više zgrada od kojih se ističu palača nekadašnje Štedionice novosadske katoličke zajednice izgrađena po projektu Lipota Baumhorna 1907. u stilu secesije i odmah pokraj nje druga izgrađena 1893. u neobaroknom stilu kao Grand Hotel ‘Majer’ nepoznatog projektanta.
Od Trga slobode prema sjeverozapadu (od katedrale do Vladičanskog dvora) pruža se Ulica Jovana Jovanovića Zmaja ili Zmaj Jovina kako je obično zovu. Nekoć se zvala Hauptgasse odnosno Glavna ulica, a tijekom povijesti nosila je imena Lajosa Kossutha, kralja Petra I, Benita Mussolinija i Maršala Tita. Danas je to pješačka zona s kućama iz 18. i 19. stoljeća načičkana kafićima i trgovinama. Bočno na Zmaj Jovinu izbija Ulica Laze Telečkog poznata po mjestima za dobar (noćni) provod.
Na završetku Zmaj Jovine nalazi se zgrada Vladičanskog dvora Eparhije bačke SPC. Na tome je mjestu već 1741. bio sagrađen Vladičanski dvor ali je isti u granatiranju grada 1849. bio srušen. Nova je zgrada sagrađena 1901. po projektu Vladimira Nikolića. To je vrlo lijepa, reprezentativna građevina građena u stilu koji predstavlja mješavinu romantizma i secesije. Na njoj se ističu dekorativni elementi fasade: bifore i trifore, a cijela je fasada izrađena od crvene fasadne opeke. U Dvoru se nalazi pridvorna kapela Svetog Vasilija s ikonostasom koji je oslikao ruski slikar Vladimir Kuročkin.
Ispred Dvora je 1984. postavljen spomenik Jovanu Jovanoviću Zmaju, rad istaknutog srpskog kipara Dragana Nikolića. Isti je brončana skulptura koja prikazuje velikog pjesnika u prirodnoj veličini, kako sa štapom u ruci, leđima okrenut prema Vladičanskom dvoru gleda niz ulicu koja nosi njegovo ime.
Odmah iza Dvora, na početku Ulice Nikole Pašića, nalazi se Saborna crkva svetog Đorđa. Na tom je mjestu postojala manja crkva koja se spominje još 1720. godine. No, pošto je ista postala premala 1734. je zamijenjena novom crkvom. Kao i puno drugih i ta je crkvena zgrada teško stradala u granatiranju 1849. ali je već 1853. obnovljena. Današnji izgled dobila je nakon obnove 1902. – 1905. godine. U njoj se nalazi ikonostas koji je oslikao jedan od najvećih srpskih slikara Paja Jovanović, a autor zidnih slika je jedan od najznačajnijih srpskih slikara s prelaza 19. na 20. stoljeće Stevan Aleksić. Ispred crkve postavljen je Bogojavljenski krst od ružičastog mramora za kojeg kažu da je napravljen između 1700. i 1750. godine.
Odmah do Saborne crkve, na uglu Pašićeve i Ulice Zlatne grede, zgrada je Platoneuma u kojoj je ogranak Srpske akademije nauka i umetnosti. Ulica Zlatne grede, jedna je od dvije najstarije ulice Novog Sada za koju kažu da je ime dobila po tome što se nalazi na dugačkom uzvišenju, nekoj vrsti zemljane grede koja nikad nije bila poplavljena i stoga nazvana zlatna. U njoj su stanovali viđeni Novosađani a tu je rođen i Jovan Jovanović Zmaj. U ulici se većinom nalaze prizemne obiteljske kuće građene uglavnom u stilu klasicizma i historicizma ali često s vidljivim posljedicama adaptacija i preinaka.
Na početku Ulice Zlatne grede, odmah uz zgradu Platoneuma, nalazi se Gimnazija Jovan Jovanović Zmaj, jedna od najstarijih srpskih obrazovnih institucija. Na mjestu gdje se nalazi zgrada Gimnazije 1703. je bila srpska osnovna škola, a na njenim temeljima 1731. je podignuta Petrovaradinska roždevstvena- bogorodičina škola latinsko-slovenska koja je radila sve do 1789. godine kada je otvorena Rimokatolička gimnazija dok je Srpska gimnazija otvorena 1816. godine. Kao i veći dio grada tako je i Gimnazija stradala 1849., ali se nekako pokrpala i nastavila s radom. 1900. je zahvaljujući donacijama sagrađena nova zgrada u renesansnom stilu koju je projektirao Vladimir Nikolić.
Nastavljajući dalje Pašićevom ulicom dolazi se do Trga Marije Trandafil na kojem se nalazi zgrada Matice srpske sagrađena u pseudoklasicističkom stilu, a u malom parku, pomalo skrivena od pogleda nalazi se Crkva prenosa moštiju Sv. Nikole poznatija kao Nikolajevska crkva, vjerojatno najstarija pravoslavna crkva u Novom Sadu. Na tom prostoru je još krajem 17. st. postojala drvena crkva, da bi 1730. braća Bogdanović sagradila zidanu crkvu. Stariji od braće, Nedeljko, otišao je kao hodočasnik u Svetu zemlju te se poslije zaredio, a po njemu su je znali zvati Nedeljkova crkva. Jedno vrijeme je bila ustupljena grčkim i ruskim građanima Novog Sada pa je u njoj naizmjenično služena misa na grčkom i na crkvenoslavenskom jeziku (otuda i ruski naziv – Nikolajevska). Nakon teškog stradanja 1849. obnovljena je u baroknom stilu. Na njoj se ističu zvonik nad zapadnim pročeljem i kupola u stilu ruskih crkava. Zanimljivost vezana uz Nikolajevsku crkvu je podatak da su u njoj 1913. kršteni sinovi Alberta Einsteina i njegove prve žene Novosađanke, Mileve Marić.
Ako, pak, na kraju Zmaj Jovine ulice skrenete desno naći ćete se u drugoj od najstarijih gradskih ulica – Dunavskoj. Ona vodi od Vladičanskog dvora do Beogradskog keja na Dunavu. U početku je vodila od pontonskog mosta preko Dunava u grad i prelazila je preko bara pa je bila upisana na kartama pod imenom Auf den Brücken (na mostovima), a tek krajem 18. st. dobiva naziv Donau–Gasse, odnosno Dunavski sokak ili ulica. U njoj su oduvijek bile poredane trgovačke radnje, a sadašnji izgled dobila je u obnovi nakon razaranja 1849. godine. Njen prvi dio, od Zmaj Jovine do Dunavskog parka, danas je pješačka zona. Na početku ulice nalazi se najstarija kuća u Novom Sadu, Kod belog lava, sagrađena 1720., koja je nekim čudom preživjela razaranje 1849., a preko puta nje je Gradska biblioteka. Inače je taj prvi dio Dunavske načičkan lokalima i kafićima, ali na kraju pješačke zone, na kbr 29, nalazi se Zbirka strane umjetnosti, depandansa Muzeja Grada Novog Sada, a ispred nje je spomenik Jaši Tomiću. U nastavku Dunavske ulice nalaze Muzej Vojvodine i Muzej savremene umetnosti Vojvodine.
Na Dunavsku ulicu naslanja se park koji je po istoj dobio ime Dunavski park. Radovi na njegovom uređenju počeli su još 1895. godine. U sredini parka uređeno je malo jezerce s otočićem u sredini koji su nazvali Eržebet po austrijskoj carici Sissi (Elizabeti Austrijskoj) ubijenoj 1898. godine. Kraj jezerca je 1992. postavljen kameni kip Svetog Sergija Radonješkog, rad Vjačeslava Klikova. Inače, u parku je već 1912. postavljena čuvena skulptura Nimfe, rad novosadskog kipara Đorđa Jovanovića, a osim nje tu se nalazi spomenik Đuri Jakšiću izveden u bronci s figurom pjesnika u sjedećem stavu na niskom kamenom postamentu, rad Jovana Soldatovića postavljen 1982. godine, kao i dvije biste: jedna posvećena Branku Radičeviču (postavljena 1974.) a druga Miroslavu Miki Antiću (1992.).
Novi Sad se ponosi svojom sinagogom koja je dio monumentalnog kompleksa, koji se osim sinagoge sastoji još od Jevrejske opštine i Jevrejske škole, završenog 1909. godine. Projektirao ju je mađarski arhitekt židovskog porijekla Lipot Bаumhorn, poznat po svojim sinagogama kojih je projektirao više od 20 samo u Mađarskoj. Sinagoga je izgrađena u stilu secesije i koncipirana kao trobrodna građevina s 40-metarskom kupolom. Ukrašena je bogatim vitrajima a u njoj se nalazi zdenac za ritualno pranje ruku i aron hakodesh – sveti ormar u kojem se čuvaju svici Tore. Unutrašnjost se sastoji od partera u kojem se nalaze oltarska, odnosno muška, sjedišta i galerije na kojoj su sjedišta za žene i na kojoj su nekoć bile smještene čuvene Riger orgulje. Iznad ulaza u sinagogu je natpis na hebrejskom: Ki beti, bet tefila ikara l’kol haamim, u prijevodu: neka ova kuća bude dom molitava za sve narode (Izaija 56:7).
U Novom Sadu je nekoć postojala i Jermenska crkva. Naime, sredinom 18. stoljeća u Novi Sad se doselio određen broj armenskih obitelji, većinom iz Beograda koji je u to vrijeme ponovo pao pod tursku vlast. Oni su tražili i dobili odobrenje za izgradnju vlastite crkve koja je dovršena 1746. i posvećena svetom Grguru Prosvjetitelju. No, broj Armenaca u Novom Sadu je polako opadao sve do 1948. kada je umrla posljednja pripadnica te crkvene zajednice. Armenska crkva je tada zatvorena da bi 1963. zbog proširenja Bulevara Maršala Tita bila srušena a s njom i groblje koje ju je okruživalo. U blizini mjesta gdje se nalazila crkva, na uglu Bulevara Mihaila Pupina i Ulice Narodnih heroja, postavljen je nadgrobni spomenik armenske obitelji Čenazi iz 1790., jedini sačuvani materijalni spomenik armenske kulture. Isti je kubus napravljen od ružičastog kamena, na čijim stranama je natpis na njemačkom jeziku, dok se na vrhu nalazi mramorna ploča koju s donje strane pridržava šest lubanja, a na njoj se nalazi mala skulptura s prikazom četiri srca. Pored spomenika 1992. je postavljen hačkar Svetog Spasitelja, karakteristični armenski ukras – kamena ploča s uklesanim reljefom, kao dar Društva srpsko-jermenskog prijateljstva Novom Sadu u znak zahvalnosti za pružanje utočišta Armencima u 18. stoljeću i pomoć armenskom narodu nakon potresa 1988. godine.
U Novom Sadu je 1861. osnovano Srpsko narodno pozorište, kao prvo profesionalno kazalište u Srba. Kazališna družina je u početku svoje predstave izvodila po gostionicama, a tek 1873. dobili su prvu kazališnu zgradu kada je Društvo za Srpsko narodno pozorište otkupilo Građansku dvoranu. Istu su koristili do 1892. kada je ona nakon isteka ugovora o zakupu zemljišta srušena. No, novosadski trgovac, industrijalac i mecena Lazar Dunđerski je 1895. u dvorištu svog Hotela Carica Jelisaveta sagradio kazališnu zgradu, tzv. Dunđerskovo pozorište, koju je ustupio SNP. Na žalost, zgrada je 1928. izgorjela u požaru pa je SNP opet postalo beskućnik igrajući svoje predstave po raznim zgradama i dvoranama. Tek 1981. godine, na 120. obljetnicu postojanja, dobili su svoju zgradu. Ovo impresivno zdanje prostire se na više od 20.000 kvadrata, ima tri scene, probne sale za zbor i orkestar, baletsku salu te više radionica.
Na kraju, posjetiti Novi Sad i ne uživati u hrani i vinu je kao otići u Rim i ne vidjeti Papu. U gradu se nalazi povelik broj restorana svake fele. Njihove ocjene i preporuke mogu se naći na nekoliko specijaliziranih internetskih stranica. Ipak, ako bih želio nešto preporučiti, mislim da se isplati skočiti do Ribarskog ostrva (oko 3 km od centra). Među više restorana i čardi valjda će se naći neki/a po vašem ukusu. Ali, ako ste jako nabrijali na kečigu ne bi bilo loše prije nazvati i provjeriti ima li je dotični restoran toga dana na meniju. Što se vina tiče, Fruška gora je tako reći pod nosom, pa tko voli…
No, ravnica zove. Red je odazvati se pozivu i krenuti dalje!
