Autor: Aleksandar Olujić
Sada već davne 1964. snimljena je filmska komedija Lito vilovito. Pod redateljskom palicom Obrada Gluščevića ekipa tada mladih jugoslavenskih filmskih zvijezda (Beba Lončar, Milena Dravić, Boris Dvornik, Ljubiša Samardžić, Milutin Mićović) na velikom je platnu ispričala priču o ljubavnom životu mladih koji se odigravao tijekom jednog ljeta. Život mladića, ali i djevojaka, malog dalmatinskog mjesta na glavu je okrenuo dolazak turistkinja. U filmu tako, između ostalih događaja, pratimo često nespretne pokušaje domaćih mladića da osvoje srca (i ne samo njih) pridošlih pripadnica ljepšeg spola zapostavljajući pritom ono što imaju kod kuće.
Film završava tako da svaki od trojice mladih Don Juana na kraju tog lita vilovitog pronalazi svoju sudbinu: jedan se ženi, drugi zaljubljuje preko ušiju u strankinju koja odlazi tamo otkud je došla, a treći se vraća bivšoj djevojci podvijena repa.
Iako će netko reći da je Lito vilovito film o galebarenju (mogli bi ga doduše i tako okarakterizirati), gledati na njega isključivo kroz te naočale bilo bi pogrešno. Rekao bih prije kako je to film o sazrijevanju jedne od prvih generacija koje su na vlastitoj koži iskusile učinke onoga što će tijekom 20. stoljeća postati jedna od najvažnijih, u ponekim zemljama i najvažnija, grana gospodarstva – riječ je o masovnom turizmu.
***
Upravo su ’60-te godine prošlog stoljeća, iste one u kojima se odigrava radnja našeg filma, godine kada turizam u Europi doživljava pravi boom. Razlozi tome leže u gospodarskom uzletu koji je Europa doživjela poslije II. svjetskog rata te u činjenici kako je u 60-tim cijeli niz zemalja donio zakone kojima je regulirano pravo radnika na plaćeni godišnji odmor. Svaka država je zasebno odredila koliko bi on trebao trajati, pa je tako u SR Njemačkoj 1963. donesen poseban zakon po kojem je broj dana plaćenog godišnjeg bio minimalno 24 radna dana za radnike koji su imali 6-dnevni radni tjedan, ali je poslije uvođenja 5-dnevnog radnog tjedna to promijenjeno na 20 dana, a u Francuskoj 1965. postignut dogovor sindikata i poslodavaca o godišnjem odmoru u trajanju od četiri tjedna što je ozakonjeno 1969. godine. S druge strane, u Nizozemskoj je 1966. donesen poseban zakon po kojemu su tada odrasli radnici imali pravo na minimalno dva a oni mlađi od 18 godina na tri tjedna plaćenog godišnjeg odmora, dok je u Švicarskoj 1964. odlučeno kako će godišnji odmor biti u trajanju od dva tjedna.
U godinama što će doći duljina godišnjeg odmora će se mijenjati, u pravilu naviše, da bi danas u EU smjernicom 2003/88/EC bilo propisano da radnici imaju pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Ali, nije svugdje u svijetu tako pa i danas ima zemalja u kojima pitanje godišnjeg odmora nije propisano zakonom već je prepušteno dogovoru između poslodavaca i posloprimaca (na pr. u SAD-u).
No, za otići negdje na ljetovanje nije bilo dovoljno samo imati pravo na plaćeni godišnji odmor, isti je trebalo financirati. Iako je Europa već 50-tih prošlog stoljeća doživjela gospodarski procvat plaće su malo kaskale te je tek u 60-tim zabilježen njihov značajniji rast, koji je ne samo doveo do povećanja kupovne moći već i do ostvarenja onoga o čemu su narodne mase do tada samo mogle sanjati: odlaska na ljetovanje. Tako su tih godina mnogi Nijemci krenuli put juga i to ne samo vlakovima i autobusima već i osobnim automobilima. Njihov cilj nije bila samo susjedna Austrija nego i Italija, u prvom redu jezero Garda i jadranska obala oko Riminija, ali i Rivijera. 1963. godina je značajna za turizam i stoga jer je te godine njemački Nekermann uz svoj robni katalog kupcima poslao jednu brošuru od šest stranica u kojoj je za 336 DM nudio zainteresiranima dvotjedni odmor na Mallorci, u cijenu kojega je bio uključen prijevoz avionom te smještaj i hrana, praktično sve osim pića, što je prvi turistički paket aranžman ikad ponuđen. Ako si postavljate pitanje je li taj aranžman bio skup ili jeftin za usporedbu neka vam posluže podaci da je te godine u SRNj nova Buba (VW 1200 Standard) koštala 3.790,- DM, a prosječna je mjesečna bruto plaća iznosila 648,- DM.
***
Hrvatska se diči činjenicom kako kod nas počeci modernog turizma sežu još tamo u polovinu 19. stoljeća. U Opatiji je 1844. izgrađena Vila Angiolina, objekt koji se drži prvim pravim hotelom kod nas, a iste godine parobrodarsko društvo Austrijski Lloyd uvodi stalnu tjednu izletničku liniju Trst – Rijeka na kojoj su brodovi pristajali u Piranu, Novigradu, Poreču, Rovinju i Puli, dok je 1864. na Krku osnovano Društvo za poljepšavanje mjesta koje je u stvari prva turistička zajednica u našoj zemlji. U to vrijeme kontinentalni turizam nije zaostajao za morskim: 1861. je u Krapinskim toplicama otvoren prvi hotel, a na Plitvicama je otvoreno svratište Carska kuća s 15 postelja. Zanimljivo je da je u 19. stoljeću perjanica turizma na ovim prostorima bilo Topusko u kome je izgrađeno lječilište. Za gradnju istog je 1818. odobrio sredstva osobno kralj Franjo II. (odnosno car Franjo I.), nakon boravka u Topuskom s kraljicom Karolinom iste te godine.
U to vrijeme pa sve do kraja I. svjetskog rata turistička putovanja i boravci u toplicama ili na moru bili su uglavnom nešto što su si mogli priuštiti samo pripadnici plemstva i bogatih građanskih obitelji, da bi tek u vremenu između dva rata i pripadnici drugih slojeva društva također došli u situaciju da mogu poduzimati turistička putovanja. No, Velika svjetska gospodarska kriza (1929. – 1933.), koja uzrokovala je slom čitavih nacionalnih ekonomija, imala je poguban utjecaj i na turizam. Ipak, situacija se krajem desetljeća počela popravljati i turizam u Hrvatskoj doživljava uspon te se 1938. i 1939. bilježe rekordni prometi, no sve je prekinuo rat.
Po svršetku II. svjetskog rata te industrijalizacijom zemlje i trendom preseljenja stanovništva iz sela u gradove počele su se javljati nove potrebe, a jedna od njih je zasluženi godišnji odmor. Država u okviru tadašnje politike potiče drugarstvo i zbližavanja radnika iz različitih republika i gradova te potiče praksu kolektivnih izleta i ljetovanja. 1961. uvodi se iskaznica K-15 s kojom se za vrijeme godišnjeg odmora dobivao popust od 50 posto na povratnu zrakoplovnu kartu a 75 posto za prijevoz svim drugim saobraćajnim sredstvima.
Događaj koji je presudno utjecao na razvoj turizma u nas je Rezolucija Informbiroa iz 1948. godine. Nakon razlaza sa zemljama istočnog bloka Jugoslavija se okrenula prema zapadu otvorivši u određenoj mjeri i svoje granice što je u konačnici rezultiralo sve većim prilivom stranih turista. Tako je 1950. Jugoslaviju posjetilo 41.221 stranih turista, da bi 1960. ta brojka narasla na 873.140, samo pet godina poslije (1965.) već ih je 2.658.000, a 1970. godine čak 4.748.000 odnosno 40 posto od ukupnog broja turista! Bitno je naglasiti kako je velika većina stranih turista boravila upravo u Hrvatskoj. Hrvatska će se s preko 8 milijuna stranih turista i preko 50 milijuna noćenja ’80-ih godina etablirati kao značajna turistička zemlja (destinacija). I ne samo to, strani turisti donose državi toliko dragocjene i tražene devize i ti se iznosi iz godine u godinu povećavaju a time i značaj turizma za gospodarstvo u cjelini. 1988. devizni priliv od turizma u Jugoslaviji iznosio preko 11 mlrd. dolara, što je bilo skoro 50 posto od ukupnog deviznog priliva cijele zemlje.
Takav razvoj događaja imao je za negativan učinak preferiranje stranih (onih s dobrom platežnom moći) naspram domaćih (i onih iz siromašnih zemalja) gostiju te odnos prema potonjima kao onima niže klase. Naročito se loše gledalo i još uvijek gleda na turiste najslabije platežne moći koji, prema raširenom vjerovanju, ništa ne troše (pašteta turisti), odnosno kupuju samo paradajz jer sve drugo nose sa sobom (paradajz turisti).
Ovdje bih želio akcentuirati još jedan oblik turizma čija se uloga i važnost često podcjenjivala. Naime, nakon II. svjetskog rata na razvoj turizma kod nas utječu i domaća poduzeća koja sukladno komunističkoj ideologiji u interesu brige za radnike počinju kupovati i graditi radnička odmarališta. Tako je 60-tih Rafinerija Sisak za tu svrhu kupila u Novigradu jednu zgradu na samoj obali. To će odmaralište kasnije prodati petrinjskom Gavriloviću i u Biogradu sagraditi za svoje radnike novo, u stvari pravi hotel sa svim sadržajima. Odmaralište u Novigradu obišao sam prije 4-5 godina, zjapilo je prazno i zapušteno. A Rafinerijino odmaralište u Biogradu je u pretvorbi postalo dio nove firme u okviru Ine, da bi danas to bio hotel s tri zvjezdice – tko mu je u međuvremenu postao vlasnik nije mi poznato. Kad sam već kod toga moram spomenuti kako je Željezara Sisak 1970. kupila odmaralište s ukupno 300 ležaja u Malinskoj, 1986. odmaralište (hotel) u Rogaškoj Slatini s 50 soba, bazenom i sportskim terenima, a 1989. odmaralište Gajac sa 73 apartmana i ukupno 202 ležaja na otoku Pagu.
O sudbini ŽS i njene imovine ne bih ovdje – to je bolna priča a ukoliko vas ista zaista zanima potražite monografiju Željezara Sisak – tvornica čelika i života autora Đure Tadića u kojoj ćete pronaći puno zanimljivih informacija o ŽS.
Zaboravlja se kako su izgradnjom odmarališta poduzeća automatski ulagala i u razvoj infrastrukture lokalnih zajednica, a postojanje takvog odmarališta za domicilno stanovništvo je značilo otvaranje radnih mjesta bilo neposredno u istima bilo posredno u drugim uslužnim djelatnostima čijem je povećanju opsega posla pridonosila činjenica kako su radnici i njihove obitelji koji su odsjedali u tim odmaralištima ostvarivali i redovnu izvanpansionsku potrošnju – od onog notornog sladoleda pa nadalje.
***
Naše se lito vilovito, ljeta Gospodnjeg 2023., polako približava kraju. Za razliku od onog opisanog u filmu s početka priče, na kraju našeg ne priča se o ljetnim ljubavima već o nečem puno banalnijem: broju turista, noćenja, osobnih automobila, aviona, kruzera…, odnosno onom što donosi novac. Nitko više ne broji koliko je neki mladac curica prevrn’o, danas je puno važnije koliko je on ležaljki turistima iznajmio, parkiranja u dvoru naplatio, karata za izlet brodicom prodao i sveg drugog što donosi novac napravio. Turizam je odavno postao nemilosrdni Business u kojem je bitna jedino zarada. A u tom i takvom poslu u Hrvatskoj su velika nadanja da će se ostvariti još jedna rekordna turistička godina jer o tome puno toga ovisi, a u prvom redu punjenje budžeta. Naime, da ponovim ono što i vrapci na grani znaju: sjebali (oprostite na vulgarnom izrazu ali mislim da je u ovom slučaju sasvim na mjestu) smo industriju, poljoprivredu, graditeljstvo, energetiku… i tako nam turizam ostade ne krunski, već jedini dragulj kojeg imamo i od kojega očekujemo skoro pa čudo. Štono bi rekli dečki iz Hladnog piva u pjesmi iz ne tako davne 2003. godine:
Kad jednoga dana turizam procvjeta i navale Švabe u rekordnom broju cijela će zemlja samo od ljeta živjeti kao bubreg u loju.
Ali, može li se zaista od dva mjeseca turizma živjeti godinu dana i to još kao bubreg u loju? Sigurno da u Lijepoj Našoj ima onih koji od te navale zaista mogu dobro živjeti, samo je pitanje koliko ih je i do kad će moći tako. U jurnjavi za što većim i većim brojem gostiju nitko se ozbiljno ne pita mogu li naše turističke destinacije dugoročno izdržati navalu tolikog ako ne i još većeg broja gostiju, niti otkud dolazi sva ta pitka voda koju mase turista potroše na tuširanja i ispiranja WC školjki, sva struja za klima uređaje u apartmanima što niču posvuda, kuda odlaze gomila smeća…, ukratko kakav utjecaj taj i takav turizam ima na ionako krhki ekosistem.
(Upravo dok pišem ove retke čujem kako je na splitskom odlagalištu smeća Karepovac izbio požar te da se u istočnim gradskim četvrtima ne može disati od smrada.)
Isto tako, donedavna se gotovo nitko nije pitao ni kuda idu sve one sobarice, čistačice, konobari i ini sezonski radnici kada se zatvore apartmani, lokali i hoteli pa ih više ne trebaju, niti kako preživljavaju ostatak godine. I ne bi se pitao ni danas da se sva ta sezonska radna snaga nije snašla i otišla tamo gdje ju bolje plate i više cijene pa je nastala strka jer kod nas nije imao tko raditi te proste poslove, a o kojima ovisi sve.
Pita li se tko, što je s turistima? Jesu li oni zadovoljni onim što su dobili? To nije samo pitanje cijena, koje su otišle nebu pod oblake, već i onoga što se dobiva za cijenu koju plaćate. Ako netko gostu posluži, na pr., porciju gumenih lignji, pa koštali oni svega par eura ta bi i svaka druga cijena za njih bila preskupa. Još je, po meni, gore kad je onaj tko poslužuje bezobrazan i bahat što se nerijetko događa kad negdje sjednete i hoćete pojesti neku malenkost ili nešto priprosto poput ćevapa. Ako im je to bezvezni obrok nedostojan dičnog im lokala, zašto ga uopće imaju na meniju?
Slučajevi odnosa punog nepoštovanja prema turistima, prenapuhanih cijena, bezočnog naplaćivanja usluga koje bi trebale biti same po sebi razumljive i besplatne nisu specijalitet samo jedne destinacije ili zemlje pa tako niti Hrvatske. Svatko tko je bio u Francuskoj sigurno je imao prilike susresti se s konobarom koji jednostavno ne želi pričati ni na jednom drugom jeziku osim francuskog, u Italiji na gastronoma koji se ponaša kao uvrijeđena diva ako ne prihvatite njegove sugestije i ne daj Bože naručite pivo ili colu umjesto vina, a što reći kad konobarica u dindrlici na Oktoberfestu pljusne pred vas kriglu piva s koje se sliva višak tekućine po stolu i po vama…
A propos Oktoberfesta, mala digresija glede skupoća: ove godine krigla piva od 1 litre na njemu košta između 13,50 i 14,90 eura (a ako posjetite Weinzelt platit ćete kriglu Weißbiera 17,40 eura ) dok pola pečenog pileta (to je jelo koje se najčešće naručuje auf Wiesn) stoji od 14 do 20,50, a Brezel 3 do 4 eura.
Ima u tom svemu i druga strana medalje. Kad se samo sjetim onih kojima je super fora zaplivati Velikim vrilom (izvorom Cetine) ili izvaditi perisku iz mora padne mi mrak na oči. A da ne govorim kako je predivan doživljaj u sitne sate tijekom ljetnih večeri prošetati na pr. kalama splitskog Starog grada pa gacati po pišalini i drugim izlučevinama koje europska uljuđena mladež ostavlja po njima bez stida i bez obzira na druge. Ali, ni to nije neki naš originalni đir. Sličnih primjera ima i drugdje pa se tako svako malo nađe neka nadobudna budala kojoj je životna želja okupati se u Fontani di Trevi, a za doživljaj poput onog iz splitskog Geta treba samo prošetati Kölnom u vrijeme karnevala. Mogli bi nabrajati takve bisere unedogled.
Često se u posljednje vrijeme uhvatim u mislima o smislu i svrsi tog i takvog turizma i otkrivam kako mi se puno toga ne sviđa. Osobno nemam nimalo volje tući se za svoj komadić plaže prvi red do mora, čekati pola sata kriglu piva a poslije toga sat provesti u redu za WC, stajati tri, četiri sata da bi ušao u Luovre, Uffizi ili Sikstinsku kapelu, niti slušati traktat nekog nadobudnog lika o tome kako se uz crni rižoto ne jede salata (valjda je takvo što zakonom zabranjeno). Ne kažem da je to činiti nužno nešto loše. Ni govora. Ali, ja ću radije pasati. No, tko ima volje, živaca ili ga takve stvari jednostavno ne smetaju – samo naprijed. Uostalom statistika pokazuje da sam ja sa svojim preferencijama u manjini. Turizam ne malaksava i turistička središta su dupkom puna. Nikad više turista nije posjetilo Lijepu Našu i državni se proračun lijepo puni.
Dakle, što bi to ja i meni slični više htjeli?
Ja osobno bih želio više poštovanja prema onome što nam je dragi Bog dao i naši preci ostavili, više međusobnog uvažavanja i tolerancije a manje nervoze te da ova zemlja ne ovisi samo o turizmu već razvije svoje druge potencijale.
Previše?
