Posljednjih nekoliko dana bio sam u Berlinu sa sinom. Nekada podijeljeni grad, “glavni grad Hladnog rata”, danas živi bez zidova, stražarskih tornjeva i “čistina smrti” koje su dijelile obitelji i prijatelje. Ali tragovi skoro trideset godina podjela vidljivi su i danas: od razlika u arhitekturi između istočnog i zapadnog dijela, povijesnih zgrada i domova sravnjenih sa zemljom kako bi se stvorila “čistina smrti” na kojoj su vojnici mogli pucati na one koji bi pokušali prebjeći na Zapad, preko ulica projektiranih tako da ruski tenkovi nesmetano mogu doći skroz do centra grada, do sveprisutnih tragova omraženog Berlinskog zida. I naravno – tu su i uspomene na sve one koji su stradali u pokušaju bijega.
Istina o zidu, i onome što je predstavljao za ljude Berlina danas je zabilježena upravo na njegovim ostatcima i na fasadama zgrada oko zida: kroz fotografije vojnika DDR-a koji odbacuje oružje i prelazi na zapadnu stranu, kroz umjetničke interpretacije kojima su oslikani kilometri zida uz rijeku Spree, park u ulici grada Bernaua, i na mnogim drugim mjestima u gradu.
Lekcija koju nas Berlinski zid uči je ta da je želja za slobodom moćnija i od jednoumlja, i od propagande, i od armiranog betona i od straha od smrti – a to je lekcija koju Hrvatska dobro zna, jer smo je naučili u isto vrijeme dok su građani Berlina maljevima i golim rukama rušili tu mrsku granicu koja ih je desetljećima dijelila.
Sloboda koju smo sanjali, danas, unutar Europske unije, konačno živimo. A ostatci Berlinskog zida stoje kao podsjetnik koliko daleko smo stigli, koliko je naša sloboda krhka, i koliko je moramo čuvati.
Bojan Glavašević
