‘Tekući kalibar PH1’ – krimi priča Ivora Kruljca

Ivor Kruljac

Tekući kalibar PH1

 

 

Tribunj je tog ranog jutra u kolovozu bio oblačan. Više tipičan za početak listopada.

No, temperatura je bila ljetna, pa Hubertu Miliću nije trebalo ništa osim majice kratkih rukava i bermuda. Mladi zagrebački inženjer okoliša je šetao uz more dok su prvi kupači, uglavnom umirovljenici, bili u moru prije nego dođu turisti.

Hubert se šetnjom htio riješiti mamurluka od prošle noći. Napio se od koktela i potom srušio u krevet u hotelskoj sobi u kojoj spava već pet dana. Hotel, pića, svi obroci koje jede i jest će još narednih 10 dana, plaćeni su od strane mafije s Ugljana.

Proklinjao je samog sebe zbog toga, ali nije imao izbora. Nakon što je otkrio uzroke curenja fekalija u tamošnjem moru zbog kojega su djeca pokupila plikove i kraste po koži, prije nego je stigao poslati izvještaj u Zadar, uhvatila su ga dva snagatora i odveli pred tamošnjeg „šefa“ čije ime nije znao, ali nije ni želio znati.

Dobio je ponudu: javi da ne možeš ući u trag zagađivaču te predloži načine da se zagađivanje sanira i dobi ljetovanje u Tribunju (gdje radi njegov kolega po mafijaškom pozivu) ili i sam plutaj među fekalijama nakon „iznenadne smrti“.

Svoj odabir je odabrao i eto ga sada, šeće dijelom Tribunja malo dalje od centra. Neki to mjesto zovu Sinje more po istoimenom kafiću, ali od lokalaca je čuo prije par dana kako se to mjesto ustvari zove Bristak.

Jutros je na tom mjestu, iznenada, začuo vrisak.

Ubojstvo u Tribunju nije baš često, ali eto, Šime Dunat, inspektor stacioniran u policijskoj postaji Vodice, sada je putovao u to malo ribarsko mjesto.

„Tijelo je unutar štanda s palačinkama na plaži. Riječ je o ženi, rekao bih, srednjih godina, a lice joj je, sudeći po ranama i mirisu unutar štanda, kiselinom sprženo, a umrla je, čini mi se, od izgaranja grkljana“, rekao je pozivatelj koji se predstavio kao Hubert Milić i rekao da je inženjer okoliša.

Kada je došao do mjesta zločina koji su kolege iz Tribunja već ogradile, Šimi je bilo jasno tko je tko. Brojni su se svjedoci gurali ispred policijske trake, kao i nekoliko novinara koji su isto hitro stigli uzimati izjave od njih. Jedna žena se tresla te su je policajci pokušali umiriti (dakle, ona koja je vrištala i time prva pronašla tijelo), a još jedna civilna figura bila je s policajcima na mjestu poprišta.

Taj muškarac, uredne smeđe brade i kose sa smeđim očima, srednje visine i mršavog tijela, mora da je upravo spomenuti inženjer okoliša.

„Ovdje su još i tragovi krvi koji su dovoljno udaljeni od pronađene žrtve“, pokazao je Milić, vadeći iz džepa paketić s tri žvake.

Ponudio je policajca i inspektora, a kad su ovi odbili, sam je utrpao u usta sve tri žvake. Inspektoru se to učinilo neukusnim.

„A prema izjavama svjedoka, štand su vodile dvije osobe: majka i kćer“, nadovezao se policajac.

„Znači, ovo bi bila kćer, bar prema godinama?“, upitao je Dunat gledajući u leš. „Imamo li imena, što znamo o njima, neki neprijatelji?“.

„Da, prezivaju se Bosseler, kćer se zvala Rebeka, a majka, Anica. Patrola je otišla do njihove kuće, ali tamo nema nikoga, što ide u prilog teoriji otmice. Dosjei su im uredni, no još treba istražiti jesu li se nekome zamjerile“, rekao je policajac.

„Dobro, idem onda razgovarati sa svjedocima ispred. Možda netko zna nešto. Gospodine Milić, hoćete li molim Vas pričekati me ispred štanda?“, upitao je inspektor.

„Nema problema, samo bi bacio omot od žvakaća u neki najbliži koš“, reče inženjer okoliša.

„Nisam znao kako se zovu, samo da rade sjajne palačinke, ali i langošice“, rekao je jedan starac Dunatu tijekom ispitivanja.

„Inspektore!“, povikao je Hubert trčeći prema detektivu, na čuđenje istražitelja, s vodenim pištoljem. Bio je bijele boje s narančastom cijevi te plavim okidačem, iste boje kao i plastični spremnik za vodu koji je imao ogromnu rupu. Ostatak pištolja je također imao oštećenja i nagrize.

„Ovo mora da je oružje iz kojega je ispaljena kiselina“, rekao je Hubert „Osjećate li miris kiseline? PH mora da joj je čista jedinica, vrlo je jaka“.

„I dirali ste pušku?“, pobjesnio je inspektor. „Trebale ste pričekati forenzičare, sad ste kompromitirali dokaze!“,

„Ispričavam se na tome, ali znam kako ćemo naći ubojicu, a nadam se i otetu ženu, ali moramo poći odmah“, tvrdio je Hubert.

Ubrzo su detektiv i dva policajca krenula pratiti inženjera okoliša koji ih je prvo doveo do koša za smeće u kojemu je našao pištolj za vodu.

Od tamo, pažljivo gledajući u cestu i zemljano tlo, krenuo ih je voditi dalje od plaže, prema naseljima.

„Ako ste primijetili, na betonu ceste bilo je bjelkastih točaka i tragova, a sada pogledajte ove crne točke po smeđoj zemlji“, pokazivao je Hubert. „Ubojica je kiselinu pripremio kod kuće te je ona polea curiti iz pištolja još kako je išao prema plaži. Pripremio je vrlo jaku kiselinu, čini mi se da je planirao ubojstvo, a ne samo ozljedu“.

„Odakle mu kiselina? Još toliko jaka koliko kažete?“, upitao je policajac.

„Neki kemičar?“, upitao je Dunat.

„Vrlo moguće, ne znam gdje bi je ovdje mogao nabaviti, za takvu kiselinu su potrebne specijalizirane trgovine, ali ni tamo ih ne može nabaviti, osim ako ne pokaže kvalifikacije da s njom može rukovoditi, a ako ima znanje, može je i sam pripremiti“, ustvrdio je Hubert.

Štoviše detaljno je pojasnio inspektoru i policiji na koji način, ali riječ je o uputama koje je, zbog nacionalne sigurnosti, bolje ne raspisivati.

Sa zemlje, opet su došli na beton i pratili tragove kiseline, sve dok zadnji trag nije u negdje na sjeveru Žirjanske ulice.

„Što sada?“, upitao je Dunat.

„Odavde negdje je krenuo prema Bristaku“, reče Hubert ni sam ne znajući kuda dalje.

„Trebate nešto?“, upitao je jedan starac koji je u dvorištu pio pivu. Iz dvorišta se osjetio miris riba na gradele. Hubert je primijetio osmrtnicu na kojoj stoji kako je nakon duge bolesti preminula 86-godišnja Vedrana Guščić.

Dunat nije bio siguran što pitati, a i ostali su se policajci pogledali zbunjeno. Nisu htjeli otkriti razloge zbog kojih su ovdje, ubojica bi se mogao prepasti.

„Recite, koliko ste zadovoljni sigurnosti ovdje?“, rekao je Dunat.

„Sigurnosti?“, začuđeno upita starac.

„Da, sumnjate li da bi netko mogao biti opasan ili problematičan? Ne mora  biti da je nužno pravio probleme, samo da mislite da bi mogao“.

„Čuj mali, ovdje žive samo starci poput mene, nema više mladih, otišli za Split, neki za Zadar ili Zagreb“, rekao je.

Dunat je kimnuo, a zatim primijetio osmrtnicu gospođe Gluščić. Vidio je i kako je među ožalošćenima naveden dr. Nenad Guščić, suprug.

„Poznajte li preminulu i supruga? Čime se bavio?“

„Ah, prgavi lik, ne prati Hajduka, ustvari najviše voli pričati o svojim danima kad je predavao kemiju u Splitu“.

„A gdje ga možemo naći?“, živne inspektor.

„Ne biste virovali, ali evo, sjedi na terasi“, pokaže starac na susjednu kuću gdje se nalazio naborani starac u plavoj majici“.

„A ča mene trebate?“, upita dr. Guščić ustajući iz stolice te naslonivši ruke na ogradu terase.

Huber mu pogleda u dlanove, te problijedi.

„Vaše ruke, nakremali ste ih, ali ovo ljuštenje kože, to je od kiseline!“, usklikne Hubert.

Starac hitro uzme štap i potrči s terase u svoju kuću.

„Brzo!“, vikne inspektor Dunat te uđe s dva policajca u dvorište.

Provalili su u kuću, ali nedovoljno brzo.

U kuhinji se, s hrđavim lancem oko vrata (kasnije će se ispostaviti, od uginulog psa), zavezana za zid nalazila Anica Bosseler, a dr. Guščić joj je stavio nož pod vrat skrivajući se iza nje. Bila je uplakana i okrutno pretučena.

„Ne prilazite, ubit ću je“, povikao je kemičar.

„Čemu sve ovo?“, uzviknuo je Dunat, ciljajući Guščića pištoljem.

„Zato što je volim“.

„Ni ne poznajemo se!“ vikala je Anica.

„Šuti!“, povikao je.

„Je li mi kćer dobro? Mislim da ju je pošpricao kiselinom, udarao me, rekao da će me ubiti ako mu ne kuham langošice“.

„Rekao sam da zavežeš“, rekao je udarivši je vrškom noža po glavi, povlačeći je za kosu.

Samo u klišej krimiću možete očekivati savršeni pogodak koji će zaustaviti zlikovca, a sam Dunat do sada nikada nije morao ni pucati. No, dobro je ciljao, poznao oružje te procijenio kako Anica ima tanka ramena i vjerojatno krhku, staračku kost. Pogodio ju je u rane u dio koji računao, da će boljeti kao sam vrag, ali neće biti smrtonosan.

I metak je doista  probio njenu kost, a zaustavio se u Gluščićevom srcu. Ubojica i žrtva su vrištali, ali samo jednom je to bio posljednji zvuk koji su ispustili.

Policijsko pojačanje i hitna stigli su u Žirjansku ulicu.

„Nego, što je vas dovelo u Tribunj?“ , upitao je Dukan Milića.

Hubert se okrenuo prema detektivu. Čini se kao dobar lik i očito je vrlo sposoban, ali nije vjerovao policiji. Smatrao je, da je policija doista sposobna, ne bi bio ovdje, ne bi ga mafijaši pritisnuli uza zid i prisilili na ovo ljetovanje.

„Godišnji odmor, ništa spektakularno“, odvratio je Hubert, razmišljajući kako će kasnije večeras piti, ne samo da omami svoju grižnju zbog vlastitog kukavičluka, već i da makne strašne prizore mrtve žene iz svoje glave.

Definitivno sutra ujutro neće ni šetati po Bristaku, radije će gledati u more negdje na drugom kraju Tribunja, kod Zamalina.