Sat povijesti iz prve ruke

Autor: Marjan Gašljević

Moji su unuci porasli. S godinama rastu i njihovi interesi za mnogo toga s čim se susreću i što ih okružuje. Uvijek do sada sam im u granicama svojih mogućnosti nudio informacije, doživljaje i saznanja primjerena njihovim godinama. Koristili smo svaku priliku da istražujemo okoliš.  Učili smo biljke s kojima se susrećemo u različitim mikro okruženjima. Istraživali smo tragove životinja u šumi, livadi, uz rijeke i potoke. Pokušavali smo uvrebati trenutke da te stanovnike prirode uočimo ne uznemiravajući ih i njihovom prirodnom okruženju penjući se po lovačkim čekama i vrebajući s drveta i iz živica oko polja i livada. Proučavali smo stvorenja zatečena u prirodi koja puze, gmižu, skakuću vodeći računa da su oni dio prirode koje trebamo sačuvati i očuvati.

U svim tim traženjima i istraživanjima bilo je bezbroj lijepih ali i manje lijepih zgoda. Bilo je ogrebotina, trnja u rukama i nogama, ugriza različitih buba, podrapane odjeće ali i padova u vodu i blato te „zagrabljenih“ čizama. Sve radi tih ugroza uvijek je uz nas bila pričuvna odjeća i obuća.

I dalje nas zanima sve iz našeg okoliša. Sada, međutim, sve više u priču i doživljaj flore i faune okoliša uključujemo i povijesne crtice mjesta i područja koje istražujemo. Upravo je nevjerojatno koliko nas zanimljivih povijesnih činjenica okružuje a nisu samo puke priče već događaji koji čine društvo u kojem živimo. Kada se malo „jače“ začeprka po i najobičnijem mjestu tu u ovom komadiću naše Domovine, a sigurno je i na drugim mjestima, uvijek ćemo izvući neku zanimljivost koja je obilježila upravo taj brijeg, tu, šumu, taj potok, to seoce ili taj dio grada.

Spremni smo, bez imalo grižnje savjesti, naše malce poslati na putovanje u inozemstvo i to skupo platiti a nismo se zapitali da li im što i što znači, recimo, Kontroba, Lađarska, Stara Barutana, a da ne govorimo o Gvozdanskom, Zrinskoj gradini, Klinac gradu ili Čuntiću, hrastovačkom ljekovitom izvoru ili onom vrućem u Boku. Priče o Pokupskim kirijašima ili Zrinskim samaricama te poslovici, „i u mlinu se red zna“?

U današnjoj dokolici dok nebo govori hoće – neće odlučismo se malo provesti uz Unu i usput razgledati zanimljivosti koje nam budu dolazile ususret.

Snimili smo rječicu Sunju odlučivši se čim dođu trešnje otići joj na obalu i izazivati klenove po kojima je Sunja poznata kao i klenovsku ljubav spram trešanja. Obzirom na cijene trešanja negdje ćemo „ukrasti“ koju za sebe, koju za klenove znajući da ih ove godine nećemo nešto izguštati. Tu su i Mečenčani sa svojim rupama ali i drugim zanimljivostima koje smo, usput, spomenuli.

Zastajkujući uz Unu u Kuljanima i „skeli“ u Kozibrodu zaključili smo da nam Una danas nije nešto podatna. Još uvijek nabujala i mutna sakrila je one iskričave kaskade koje smo željeli vidjeti.

Pozdravivši sv. Anu od poznanika lokalca doznali smo da nam zbog lošeg puta baš nije uputno ovuda glavinjati do Zrina, a onda smo zaključili da ćemo Zrin i Gvozdansko ostaviti za neki drugi dan, ispričati priču o Strugi i Čađi te zapaliti svijeću tim ljudima za stradanje i događaj koji je nepravedno zaboravljen.

Svratili smo, onda, do impresivnog spomenika Gordanu Ledereru. Priču o Gordanu i tragičnoj pogibiji ovog novinara i snimatelja u kolovoško praskozorje od četničkog snajpera na Čukuru poznata je, a ja sam je danas ispričao svojim malcima. Dugo smo pričali uživajući u neponovljivom pogledu na dolinu Une koja se prostrla ispred nas u moru zelenila. Tko, kako, zašto?

Da, dragi moji, bili su to dani kada smo se dali u stvaranje Hrvatske.

Teško im je razumjeti tu sintagmu „stvaranja Hrvatske“. Svjestan sam toga, nadam se, međutim, da ću, upoznajući ih s onim što smo tada dali za hrvatsku samostalnost biti pouka njihovoj generaciji da ne dopuste rastakanje te, tako teško i krvavo stečene, Hrvatske. Kako im, na koncu, objasniti što znači Domovina ako ju ne poznaju?