
Jezik je uzrok svih naših nevolja. Nije dobro ako se šuti, još je gore kad se nešto kaže. Kad se nešto prešuti ili odšuti uvijek postoji nekakav izlaz, izgovor: kao nisam dobro razumio ili ne znam što bih rekao ili ono legendarno „ne bi se štel mešat“. I tako. Ako se pak nešto kaže uvijek je to moguće izokrenuti nakrivo, shvatiti i onako kako nije mišljeno, protumačiti i onako kako nije rečeno, izvaditi iz konteksta i interpretirati kako se to zajedljivom slušateljstvu i njegovoj manipulativnoj nakani učini svrsishodnim; pa se ti onda vadi i objašnjavaj, opravdavaj; uzalud. Zato ja šutim. I danas sam odšutio čitavu Sjednicu! A malo mi je falilo da nešto lanem; ali sam odšutio. Evo već punih devet mjeseci nisam napisao niti retka. Ne samo da ne govorim, niti ne pišem. Šutim. Suzdržavam se i onda kad imam što reći; i onda kad nemam. A više nemam nego imam.
To ne znači da se ne družim s riječima. Dapače. Usavršio sam vlastitu metodu paralelnog učenja, za sada samo indoeuropskih jezika. Male sive stanice svakodnevno napajam korisnim i manje korisnim rečenicama. Na primjer:
Lo siento, no tengo nada que decir!
Es tut mir leid, ich habe nichts zu sagen!
I’m sorry, I have nothing to say!
Što će reći: Žao mi je, nemam što reći!
Često se opijam i onim jezičnim izričajima puno osobnije prirode koji ne samo da otkrivaju svjetonazorsku narav omiljene mi škole stranih jezika već u stanovitom smislu razotkrivaju sklonosti i navade bliže mi i dalje familije:
Mi abuelo y su novio montaron a sus bicicletas por el parque.
Mein Großvater und sein Freund fuhren mit dem Fahrrad durch den Park.
My grandfather and his boyfriend rode their bikes through the park.
Što će opet reći: Moj djed i njegov dečko vozili su se biciklima kroz park.
Ipak najradije se omamljujem onim vazdazelenim impersonalnim rečenicama koje se gotovo u svakoj prilici mogu lijepo uklopiti u žovijalnu konverzaciju kao neki mudri zaključak ili savjet stvarnoj ili fiktivnoj osobi koja je u besjedi spomenuta.
Señor Smith, tiene que quedarse en la cama hoy.
Herr Smith, Sie müssen heute im Bett bleiben.
Mister Smith, you have to stay in bed today.
Gospodine Smith, danas morate ostati u krevetu.
Svojedobno sam pokušao u paraleli voziti i jezik mađarski i jezik turski, ali sam brzo odustao. Ne nije posrijedi bilo udalečivanje država u kojima se govore spomenuti jezici od EU politika. Jednostavno su moje sinapse odbijale suradnju s gramatičkim konstrukcijama tih jezika. Istina da u tim jezicima postoji dosta podudarnih riječi koje se koriste i u materinjim jezicima naroda s ovih naših krajeva ali to samo po sebi uopće ne olakšava iskazivanje tvrdnje u njima ma koliko iste bile generički srodne:
Büyükbabam ve erkek arkadaşı bisikletlerini parkta sürdüler.
Ili
Sajnálom, nincs mit mondanom!
Žao mi je ali mađarski i turski nikako mi nisu sjeli!
Nema veze. Ionako je danas moguće uspješno komunicirati skoro na svakom jeziku posredstvom elektroničkih jezičnih prevoditelja. Te male spravice koje simultano prevode sa stotinjak svjetskih jezika, a kojima sam se već bavio u svojim kolumnama prije skoro pet godina, u međuvremenu su se zahvaljujući moćnim računalnim predispozicijama pretvorile u snažne kontekstualne zvjeri valjanih gramatičkih konstrukcija i savršene dikcije. Nahranjeni raznim internetskim sadržajima ti strojevi mogu uspješno imitirati dokone družice starijim gospođama ili batlere postarijoj gospodi a da ovi tjednima i mjesecima uopće ne primijete da ne razgovaraju sa živim stvorom uljuljkani u informiranost i pristojnost elektroničkog sugovornika. Nije ni čudo da se zbog vještine divana s ljudima te jezične mašine danas nazivaju umjetnom inteligencijom: UI (Artificial Intelligence – AI). Sve je počelo sa stanovitom sekretaricom po imenu Siri i njenim drugaricama iz putnih računala vozila visoke srednje klase. Suvremene derivate tih elektroničkih stjuardesa danas komplimentiramo nazivom AI iako stvarne inteligencije, kao niti kod Dubokog Plavog (Deep Blue) šahovskog velemajstora, tu zapravo nema. Naravno u svijetu koji preferira najamni rad i mnogostruko ponavljanje istih fizičkih i/ili mentalnih operacija snishodljiva i uvijek uljuđena pomagala odmah su dočekana kao idealna zamjena za čovjeka čija je priroda po naravi ćudljiva i nepredvidljiva.
Ne čudi ni da su se brojne struke ogrezle u prepisivačko kompilatorsku metodu stubokom zabrinule. Vještinom baratanja internetskim informacijama takozvana umjetna inteligencija nadmašuje svakog živog stvora. U vrijeme kad je diplomu moguće steći na osnovu dva-tri kompilacijska eseja na nekom od mnogobrojnih virtualnih sveučilišta, a ponegdje bogami i doktorat znanosti na pravom pravcatom Sveučilištu UI nije samo zabrinula dobro preplaćene profesore na takovim fakultetima već i ambicioznu stranačku čeljad koja bi s doktoratom znanosti bivala munjevito lansirana u same vrhove političkog koristoljublja, u stacionarnu orbitu stranačke korupcijske oligarhije.
S obzirom da svojom snishodljivošću UI može veoma uspješno zamijeniti nadrkane službenike po šalterima predviđa joj se i sjajna budućnost u zanimanjima u kojima ljudska kreativnost donosi samo konflikte i probleme. UI je također zabrinula sve suvremene umjetnike čije nadahnuće ne prelazi eklektično redanje slova, tonova ili boje uvjeravajući se, i one oko sebe, da stvaraju jedinstveni umjetnički opus.
Sva me ta jezično-izričajno-umjetnička problematika vratila na jedno djelce kojim sam kao srednjoškolac bio očaran, a koje i dan danas znadem gotovo u cijelosti napamet: Ćelava pjevačica. Legendarni kazališni komad Eugena Ionesca kojeg su tada, a čini mi se i danas lektirni moguli svrstali u teatar apsurda. Na Internetu pronalazim i ovo:
Ćelava pjevačica, izravna je reakcija protiv, možda i mrtve glavne struke, scenske komedije u vrijeme u kojem je Ionesco djelovao samo puštanjem punih razmjera kreativne inspiracije protiv gluposti uspjeha koja uživa u soju osrednjosti, a koje “proizvode” njegovi suvremenici. Ono što je Ionesco želio učiniti s tim – jedan od njegovih prvih koraka u apsurdističku egzistencijalnu komediju koju je gotovo sam stvorio – bilo je to da otkrije način na koji je svijet pozornice zauzeo stvarni ljudski diskurs i sveo ga na zbirku praznih, ali samosvojnih istina koje postoje bez konteksta bilo kakvim određenim specifičnostima vremena i mjesta.
Slutim da bi gordost autora ove dvije, gornje, rečenice uskoro mogla poprilično splasnuti. Još prije par godina one su mogle zvučati knjiški ekspertno, kao uostalom i mnoge druge rečenice koje pokušavaju u mladost ucijepiti volju za čitanjem, a uspijevaju je tek inficirati virusom knjigofobije. Do prije par godina ove su dvije rečenice mogle zvučati pretenciozno, ali danas, danas čak i osrednja umjetna inteligencija dostupna na kliktaj miša u pregledniku može čitljivije posložiti dvije smislene rečenice o tom, danas znamo, prevratničkom teatarskom komadu.
Kako god u Zagrebačkom kazalištu mladih pripremili su novu integralnu verziju Ćelave pjevačice. Čitam:
U ZKM-u se priprema Ćelava pjevačica, Eugèna Ionesca, u režiji Suzane Nikolić, glumice i bivše dugogodišnje članice ZKM ansambla, redovne profesorice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Režirat će Ćelavu pjevačicu u sklopu ZKM-ova programa Inkubator, osmišljenog kao kreativni prostor u kojem članovi ansambla u kućnoj i zaštićenoj atmosferi vlastitog kazališta mogu slobodno istraživati i razvijati osobni autorski izraz i izvan okvira temeljne profesije. „Zanima me ispitati kako doživljavamo Ionescov komad Ćelava pjevačica danas u 21. stoljeću. Čini mi se da je snažna poveznica vrijeme koje se u komadu izražava kroz nepredvidive, proturječne otkucaje sata, baš kao što nas vrijeme u kojem živimo sve više stišće i vrti nas u krugu pomanjkanja slobodnog vremena. U tom začaranom krugu kaotičnog vremena susreću se osobe koje se znaju i ne znaju, ili se prave da se ne poznaju, koje komuniciraju na apsurdan način. Zanima me otkriti dinamiku tih odnosa kroz ritam jezika. Svjesna sam zahtjevnosti komada, ali vjerujem da ćemo se svi skupa dobro zabavljati istražujući mogućnosti i potencijale koje krije u sebi“, rekla je Suzana Nikolić. U predstavi glume: Sreten Mokrović, Nataša Dorčić, Adrian Pezdirc, Iva Kraljević, Hrvojka Begović i Mateo Videk. Scenografkinja i kostimografkinja je Ana Savić Gecan. Glazbu su odradili Alen i Nenad Sinkauz, a rasvjetu Aleksandar Čavlek.
Premijera mi je izmakla ali sam uspio nabaviti ulaznice za treću ili četvrtu izvedbu. Onu kad je predstava toliko zrela da nema početničkih nespretnosti, no još uvijek dovoljno mlada pa je entuzijazam ansambla na zavidnom nivou. Ulazimo u dvoranu. Sjedala nisu numerirana pa možemo izabrati gdje ćemo sjesti. Kad god uzmognem birati sjedalicu nastojim kazališnu predstavu gledati iskosa, onako s ruba dvorane, a opet dovoljno blizu pozornice da glumce mogu motriti iz profila dok izgovaraju tekst. Igra svjetla i sjene na njihovim profilima govori više od izgovorenih riječi. Ples lateralnih i medijalnih krilastih mišića dok zatežu obraze progovara više artističke istine no što je to samom glumcu moguće i zamisliti. Aperiodično pomicanje mandibule može ponekad objaviti misli koje je jeziku i ruci nemoguće izgovoriti. Ovaj puta skoro sva sjedeća mjesta su takova. Baš po mom ukusu.
Uspijevam prvih deset prizora držati blaženi smiješak na licu samozadovoljno uživajući u svakoj rečenici koju sam mogao u sebi ponoviti. Jedanaesti prizor opet me vratio u stvarnost. Resetirao. Potaknuo da još jednom zažalim što na čitanju kazališta nisam postavio redateljici pitanje o njenim eventualnim promišljanjima komada u svjetlu onoga što danas nazivamo AI. Meni je jedanaesti prizor nekako zakovan u pedesete godine dvadesetog stoljeća i gotovo sam siguran da bi ga sam autor danas drugačije postvario. Doduše možda sam i u krivu. Bilo je u povijesti izvedbi Ćelave pjevačice različitih interpretacija i kraćenja izvornog literarnog predloška u cilju podilaženja ukusima vremena, afinitetima ciljane publike ili redateljskoj samovolji. Možda je ipak integralna verzija koja završava s kakofonijom (ne)komunikacije i danas potpuno ispravna jednako kao i prije tri frtalja stoljeća. Tko bi ga znao?
Kakogod, svatko bi na vlastita pitanja morao potražiti vlastite odgovore. Ukoliko pak želite na brzinu pokupiti par informacija za samodopadnu promociju ili tek za površno, snobovsko glagoljanje o predstavi pročitajte neku od konvencionalnih kritika predstave koja donosi stanoviti broj fakata korisnih za larpurlartistički razgovor o teatru. Moja je preporuka, s druge strane, da predstavu pogledate sami. Možda i više od jednom, sa stanovitim vremenskim odmakom; baš onako kako treba probavljati velike zalogaje i visoku kulturu. Nadam se da će ansambl potrajati, a matična kuća ustrajati predstavu zadržati u redovnom repertoaru neko duže vrijeme, onako kako to klasične teatarske predstave i lektirni naslovi zaslužuju.
P.S.
U dvanaestom prizoru gacam friško prepranim zagrebačkim ulicama; sam sa sobom udubljen u razgovor o kontemporarnim zamkama i komunikacijskim perspektivama umjetne inteligencije. Nasuprot paničnim kricima koji dopiru iz medija i stanovitoj depresiji u koju me bacio jedanaesti prizor Ćelave pjevačice zbrajam pozitivne činjenice koje će nam umjetna inteligencija, htjeli mi to ili nehtjeli donijeti: AI će ukinuti izlišne seminare, literarna prenemaganja i lošu poeziju kojom nas je XX. stoljeće tako nesebično darivalo. AI će upokojiti čitave bulumente antologijskih kvaziumjetnika, piskarala i mazala koja je prijetila prenapučiti izložbene prostore, knjižnice i muzeje. AI će redefinirati metode, ciljeve i svrhu odgoja, obrazovanja, znanosti,… i mnogih drugih aktivnosti koje je suvremenost dovela u krizu. AI će ukrasti sve one muljatorske poslove u kojima se prodaje magla, izmišlja topla voda i puno, puno previše laže.
Ono što će živoj inteligenciji tada preostati za činiti bit će teže i zahtjevnije, ali i humanije i vrijednije. Svijet s AI ne može biti lošiji od ovog sadašnjeg iako mnogima ta promjena neće baš dobro sjesti. I ta me misao ispuni radošću; vrati mi smiješak na lice, isti onaj smiješak kojim sam u prvom prizoru dočekao gospodina i gospođu Smith.