Autor: Aleksandar Olujić
Sredovječna, supijana sveučilišna profesorica nekako uspijeva odsvirati par suvislih akorda grčevito se držeći svoje električne gitare. Isto onako grčevito kako se drži vlastitog braka, odnosa sa sinom i slike sebe same kao ikone studentskog pokreta.
Lik sveučilišne profesorice Vesne jedan je iz plejade ženskih likova koju je na scenu ZKM-a iznjedrila predstava „Moj muž“, a riječi iz pjesme „Bitch“ Meredith Brooks čijih nekoliko akorda ona svira na sceni mogla bi zapjevati svaka od njih.
I’m a bitch, I’m a lover/ I’m a child, I’m a mother/ I’m a sinner, I’m a saint/ I do not feel ashamed
Predstava „Moj muž“ nastala je na temelju dviju zbirki priča makedonske književnice Rumene Bužarovske: “Moj muž” i “Nikamo ne idem”. Tomislav Zajec, koji potpisuje dramaturgiju, je između svih priča odabrao sedam koje je adaptirao za ovu predstavu, prebacivši pritom situacije iz makedonske u hrvatsku stvarnost. No, izmjene su više kozmetičke prirode, jer stvarnost s kojom se junakinje (i njihove obitelji) suočavaju ne poznaju granice. Predstava je omnibus u kojemu sedam priča stoje svaka za sebe, a povezuje ih frustracija njihovih junakinja vlastitim životom i nemilim/tragičnim pa i grotesknim situacijama izvučenim na površinu.
Na sceni ZKM-a pred gledatelje izlaze žene koje izjeda ljubomora, truse jednu čašu za drugom, trpe muževo mentalno nasilje, 15 puta gledaju predstavu svog ljubavnika, odbijaju odvesti vlastito dijete liječniku, nakon smrti muža kažnjavaju se zbog nevjere tako da odbijaju jesti…
Redateljica Dora Ruždjak Podolski izvodi na pozornicu ukupno 18 različitih ženskih likova a usto još i 10 muških. Pred gledatelje tako izlazi praktično cijeli ansambl ZKM-a, a neki od glumica/glumaca pritom tumače više uloga (Petra Svrtan, Tina Orlandini, Anđela Ramljak, Mia Melcher, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Daniel Ljuboja). Ovom prilikom, u već standardno kvalitetnoj ZKM-ovoj glumačkoj postavi, osobito upečatljive izvedbe ostvarili su Doris Šarić Kukuljica, koja tumači lik pokojne dvogodišnje djevojčice Lile i kao narator nas vodi kroz istoimenu tragičnu priču, te Pjer Meničanin kao najprije četverogodišnji, potom šesterogodišnji te na koncu desetgodišnji dječak Neno, koji prolazi transformaciju od običnog djeteta do psihopatske osobnosti.
Uz njih su upečatljive uloge ostvarili Nataša Dangubić kao Maša, žena ministra iz vlade (kojeg prezire), koja je ludo zaljubljena u glumca, inače pijanicu i ženskara, Milana i u nastupu ljubomore nasrće na Milanovu „kurvicu“; Nataša Dorčić u ulozi već spomenute pijane sveučilišne profesorice Vesne; te Iva Kraljević kao Kelly Davis, žena američkog veleposlanika, koja na početku i na kraju predstave na visokim štiklama dominira scenom obučena u elegantnu crnu haljinu i predstavlja stavom i elegancijom suprotnost ostalim ženskim, pretežno neugledno odjevenim, likovima kao nešto čemu sve one teže ali nikada neće postati, što predstavlja jasnu političku poruku svima na „ovim prostorima“ a ne samo ženama.
Jedna od zanimljivosti predstave je i scenografija Stefana Katunara. Naime, cijelo vrijeme pozornicom dominira crni objekt nalik ogromnoj kriški torte, koji se rotira i služi kao poprište jedne scene koja neodoljivo vuče na „Titanik“, a na kraju i kao kuhinja u kojoj će cijela glumačka ekipa pojesti pileću juhu.
U predstavi je jedna scena za koju bi se moglo reći kako je pomalo izvan konteksta. U njoj sve glumice jedna za drugom povraćaju u staklene tegle. Mene to neodoljivo podsjeća na priču „8. mart“, koja nije među ovih sedam odabranih, a u kojoj junakinja umjesto seksualne avanture s kolegom nakon proslave Dana žena doživljava neugodnu situaciju: ona se ispovraća a on doslovno „prosere“.
No, to je možda i poanta priča Rumene Bužarovske: život je često usran i tjera čovjeka na povraćanje ali uvijek nađemo nešto što nas tjera dalje.
„Interpolacija priča ponajprije iz Zbirke Moj muž, ali i iz Nikamo ne idem u dramskom tekstu zadržava životnost groteskna rukopisa Bužarovske u kojem se svatko može prepoznati, ali u izvedbi otvara prostor magičnog realizma i simbola.
Rubnost realiteta zrcali i geografsku pozadinu tih priča, taj mitski prostor Balkana koji uvijek postoji na rubu – između gostoprimstva i napadnosti, zabave i divljaštva, iskrenosti i grubosti.“
Emma Kliman
