Danas se obilježava Međunarodni dan žena ili 8. mart, kako ga još znamo zvati.
Međunarodni dan žena postao je 90-tih kod nas marginalizirani praznik. Povezivalo ga se sa socijalističko-komunističkim tekovinama i režimima, pa je u naletu pokušaja da se odmaknemo i pokopamo sve omraženo “crveno” pao u zapećak pred novo ustoličenim praznicima: Majčinim danom i Valentinovom, koji su se pokušavali nametnuti kao neka zamjena za njega iako niti jedan od ovih praznika ne dovodi u pitanje razloge postojanja druga dva.
Dan žena, za razliku od ostalih “ženskih” praznika, u prvom planu ima ravnopravnost svih žena s muškarcima. Počeci pokreta za prava žena javljaju se u doba prosvjetiteljstva, zajedno s pokretima za građanska prava i slobode. Već u 17. st. Marie Le Jars de Gournay kritizira stanje u kojemu žene nemaju pristup obrazovanju i niti pravo posjeda. Još jasnije izražene su ideje jednakosti spolova u “Deklaraciji o pravima žene i građanke”, koju je 1791. za vrijeme Francuske revolucije napisala Olympe de Gouges kao reakciju na isključivanje žena u “Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina”. Čuvena je njena rečenica: „Ako žena ima pravo popeti se na stratište, isto tako mora joj biti dopušteno popeti se na govorničku tribinu.“ Dvije godine poslije objave svoje Deklaracije, za vrijeme Jakobinske diktature, osuđena je na smrt i pogubljena kao zagovornik monarhije, no pravi razlozi zašto je pogubljena bili su njeno otvoreno neslaganje s Robespierrom i vatreno zagovaranje prava žena.
Prvi organizirani prosvjedi žena zabilježeni su u 19. stoljeću. U New Yorku su 8. ožujka 1857. žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestirale protiv neljudskih uvjeta rada, a u Velikoj Britaniji su 1869. žene svih klasa počele provoditi kampanju protiv diskriminirajućeg Zakona o zaraznim bolestima koji je sankcionirao samo prostitutke smatrajući samo njih odgovornima za širenje spolnih bolesti dok su njihove mušterije bile izuzete i od odgovornosti i od sankcija.
Krajem 19. i početkom 20. st. žene su se sve više uključivale u pokrete za ženska prava i u radničke pokrete, te aktivno sudjelovale u štrajkovima i protestnim akcijama tražeći u prvom redu žensko pravo glasa. Od samih početaka borbe radnika za svoja prava bilo je jasno da je položaj žena radnica puno teži od položaja njihovih muških kolega. Iako je Clara Zetkin, 27. kolovoza 1910 na Drugoj međunarodnoj socijalističkoj konferenciji žena u Kopenhagenu, predložila uvođenje Međunarodnog dana žena, sama ideja dolazi iz SAD-a, gdje je ženski radnički pokret imao svoje početke još 1857.godine, kada su 8. ožujka u New Yorku žene zaposlene u tekstilnoj industriji protestirale protiv neljudskih uvjeta rada. Protesti žena u Americi su se nastavili i sljedećih godina, te je u SAD prvi puta i proslavljen dan žena 28. veljače 1909. godine. U Evropi se Dan žena prvi puta obilježio 19. Ožujka 1911., i to u Austro-Ugarskoj, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Datum prve proslave nije bio slučajno odabran, jer se dan ranije obilježavao dan sjećanja na poginule u Martovskoj revoluciji 1848.
Sam datum obilježavanja nije bio utvrđen tako da se Dan žena svake godine slavio drugog dana, sve dok na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena komunista, u Moskvi 1921., nije predloženo da se 8. ožujka odredi kao datum obilježavanja Međunarodnog dana žena. Povod za odabir baš tog datuma je poslužio događaj iz St. Petersburga gdje su 8.3.1917. žene radnika, vojnika i seljaka zajedničkim štrajkom praktično započele Februarsku revoluciju.
Nakon završetka I. svjetskog rata važnost ženskog pokreta u zapadnom svijetu je umanjena, naročito zbog u većini zemalja uvedenog prava glasa za sve žene bez ograničenja, da bi u godinama pred II. svjetski rat nacisti zabranili Dan žena i umjesto njega uveli Majčin dan koji je više odgovarao njihovoj predodžbi žene. Poslije II. svjetskog rata većina socijalističkih zemalja je 8. ožujka službeno slavila kao Dan žena, dok je na zapadu bio zaboravljen sve do šezdesetih godina i pojave feminističkog pokreta. 1975. su UN 8. ožujka i službeno proglasili Međunarodnim danom žena.
Nema sumnje da su u prošlom stoljeću napravljeni veliki pomaci za ostvarivanje jednakih prava žena u društvu, u prvom redu zahvaljujući samim ženama koje su se organizirale u udruge i pokrete te izišle na ulice javno tražeći svoja prava, no Dan žena je važno obilježiti i danas jer borba žena za jednakost nije završila. Bez obzira na deklarativnu spolnu jednakost koja se provodi u mnogim zemljama, pogotovu onima zapadne demokracije, vidljivo je da žene u mnogo čemu još uvijek nisu ravnopravne s muškarcima. Čak i u zemljama razvijene demokracije žene i dan danas rade za manje plaće, teže dolaze do viših funkcija u menadžmentu i upravi, teže se zapošljavaju i puno češće su žrtve mobinga i seksualnog nasilja na poslu, a problem nasilja nad ženama uopće još uvijek je jako izražen. Ne treba zaboraviti ni to da su žene uz djecu najveće žrtve u ratnim sukobima.
