Unutar ciklusa Work in Progress, koji se održava u okviru Virtualne galerije Umjetničkog paviljona u Zagrebu, predstavit će nam se vizualni umjetnik mlađe generacije Mario Matoković s radom Conversation with Noise.
Projekt Virtualne galerije Umjetničkog paviljona uspješno se održava drugu godinu za redom, a cilj mu je promovirati hrvatske umjetnike mlađe generacije.
Trećom izložbom iz ovogodišnjeg ciklusa Work in Progress publici će se predstaviti Mario Matoković, vizualni umjetnik s osječkom adresom. Rad Marija Matokovića karakterizira prepoznatljiva umjetnička poetika koja se ogleda u umjetnikovoj konkretnoj angažiranosti kada su u pitanju anomalije u društvu i problemi koje one sa sobom nose. Matoković kroz svoje radove konstantno kritički reagira na opetovane društvene nepravde iskazujući time izrazito razvijenu društvenu svijest i socijalnu osjetljivost. No, u radu Conversation with Noise umjetnik se nastojao odmaknuti od socijalno angažiranih tema te se o(t)pustiti tijekom procesa rada povodeći se, sada već, kultnom izjavom Ivana Kožarića Sloboda je rijetka ptica (Freedom is A Rare Bird). U tome duhu Matoković je novom radu, kako kaže, pristupio iz potpuno nove perspektive, neopterećen i „oslobođen” dosadašnjih socijalno angažiranih tema i za novi rad inspiraciju pronašao u – zgradi. Umjetnika se dojmila zgrada Umjetničkog paviljona na kojoj je potres ostavio svoj razarajući rukopis. Dojmile su ga se pukotine nastale prirodnom katastrofom. No, Matoković u njima ne vidi samo puko, fizičko, oštećenje; njegov umjetnički duh u oštećenjima prepoznaje umjetničko djelo te pukotine fotografira i pristupa im kao fragmentima crteža koje je potres ostavio na uvid ovom monumentalnom zdanju. Tim činom fragmente zgrade na kojima su vidljiva oštećenja postavlja kao postamente nekim novim rješenjima, umjetničkim idejama izraslim iz katastrofe. Te će umjetničke ideje, potom, oblikovati u mediju grafike. U samom grafičkom procesu fragmente iskorištava, transferira ih na cinčane ploče te ih postavlja gotovo kao povijesne artefakte – kako na idejnoj, tako i na vizualnoj razini – rekomponira i dekonstruira radi nove konstrukcije. (Jasminka Poklečki Stošić)
Mario Matoković rođen je u Osijeku 1985. godine. Diplomirao je 2010. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku na Odsjeku za likovnu umjetnost. Profesionalno se bavi umjetničkom djelatnošću u području suvremene vizualne i likovne prakse kroz medij grafike, videa, instalacije te umjetničke fotografije. Izlagao je na brojnim domaćim izložbama i na nekoliko međunarodnih izložbi. Sudjelovao je na više umjetničkih radionica i projekata u domovini i inozemstvu. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Godine 2016. bio je finalist Nagrade Radoslav Putar, nagrade za mlade umjetnike do 35 godina u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost. Godine 2017. nagrađen je 3. nagradom na „5. bijenalu suvremene umjetnosti u Novorosijsku“ u Rusiji za rad „Zastava“, 2018. Nagradom „Ex Aeuqoquo“ na 26. slavonskom bijenalu u Osijeku te 2022. Nagradom GraficaRI na „Međunarodnoj izložbi grafika i knjiga umjetnika” u Rijeci. Inicijator je umjetničke rezidencije u sklopu projekta MMML Studija koji je zamišljen kao platforma za vizualna istraživanja u obliku kratkih umjetničkih rezidencija ali i projekata koji doprinose unapređenju kreativno-kritičkog mišljenja unutar zajednice. Živi i radi u Osijeku.
TEKST UZ IZLOŽBU
Conversation with Noise
Mario Matoković na nacionalnoj se sceni prvi put predstavio 2008. godine sudjelovanjem na grupnoj izložbi u Galeriji SC, u Zagrebu. Potom su uslijedila i samostalna izlaganja. U proteklih četrnaest godina u njegovoj su se profesionalnoj biografiji nanizale brojne grupne i samostalne izložbe koje su pružile vrlo jasan uvid u umjetničku poetiku ovog vizualnog umjetnika koji se umjetnički izražava kroz različite medije. No, bez obzira na to je li to bila fotografija, grafika, instalacija ili performans, zajednički nazivnik za rad Marija Matokovića uvijek je bila, i jest, prepoznatljiva umjetnička poetika koja se ogleda u umjetnikovoj konkretnoj angažiranosti kada su u pitanju anomalije u društvu i problemi koje one sa sobom nose. Matoković kroz svoje radove konstantno kritički reagira na opetovane društvene nepravde iskazujući time izrazito razvijenu društvenu svijest i socijalnu osjetljivost. U tome kontekstu možemo se, primjerice, prisjetiti radova Domovina, Zastava ili rada Strategija hipokritičnosti, koje je 2018. godine izložio na svojoj samostalnoj izložbi Nepodnošljiva lakoća inercije u splitskom Salonu Galić, kao i radova Ne govori ništa, ne reagiraj, Neizvjesni prostori i Hrvatski kulturni šator s izložbe U potrazi za dobrom vladavinom održanoj iste godine u Velikoj Gorici, u Galeriji Galženica, ali i recentnije To all of those people who destroyed my city kojom se predstavio u Osječkoj tvornici ideja (2021.). Ovo su samo neke od izložbi na kojima Matoković vrlo izravno umjetnički progovara problematizirajući sve negativnosti našega društva. Reagira na nepravdu, nepotizam, nekulturu… i na ostale anomalije negativnog predznaka. U svojem dosadašnjem umjetničkom stvaralaštvu njegova je angažirana umjetnička vizualna artikulacija potku dijelom imala i na nivou osobnog „susreta” s nepravdom o čemu je (pro)govorio i u medijima: „Društvena angažiranost mojih radova ima uporište u mojoj osobnoj priči; živio sam i dalje živim ono što imam potrebu kritizirati, a riječ je o svim društvenim „nepravilnostima“ koje su se događale i mojim roditeljima i mojoj supruzi.” Mario Matoković rođen je 1985. što ga generacijski svrstava u skupinu umjetnika koju se obično označava kao „mlađa generacija”. Stoga smo se zapitali je li veliko breme mladome čovjeku kontinuirano baviti se problemima? Dođe li do umora i zasićenja, potrebe za promjenom, otklona od socijalne tematike? Na ta pitanja prošle je godine odgovarao i u intervjuu (https://vizkultura.hr/intervju-mario-matokovic/) za portal Vizkultura: „Što se tiče socijalne tematike, već sam rekao kako me ona pomalo i umorila, a u posljednje vrijeme imam dojam kako počinjem reciklirati vlastite ideje te bih se vjerojatno trebao odmaknuti od takvih koncepata. Zbog toga sam počeo promišljati na koji bih način mogao uključiti nekoga drugoga u svoj rad, a ne samo i jedino biti kritičan, tako da sada promišljam o svojoj umjetnosti u tom smjeru.” Nekako istovremeno s Matokovićevim intervjuom za spomenuti portal poklopio se i naš poziv umjetniku da svoj rad predstavi u Virtualnoj galeriji Umjetničkog paviljona. Rado se odazvao i autorici ovih redaka rekao kako se u radu Conversation with Noise nastojao odmaknuti od socijalno angažiranih tema te se o(t)pustiti tijekom procesa rada povodeći se, sada već, kultnom izjavom Ivana Kožarića Sloboda je rijetka ptica (Freedom is A Rare Bird). U tome duhu Matoković je novom radu, kako kaže, pristupio iz potpuno nove perspektive, neopterećen i „oslobođen” dosadašnjih socijalno angažiranih tema i za novi rad inspiraciju pronašao u – zgradi. Umjetnika se dojmila zgrada Umjetničkog paviljona na kojoj je potres ostavio svoj razarajući rukopis. Dojmile su ga se pukotine nastale prirodnom katastrofom. No, Matoković u njima ne vidi samo puko, fizičko, oštećenje; njegov umjetnički duh u oštećenjima prepoznaje umjetničko djelo te pukotine fotografira i pristupa im kao fragmentima crteža koje je potres ostavio na uvid ovom monumentalnom zdanju. Tim činom fragmente zgrade na kojima su vidljiva oštećenja postavlja kao postamente nekim novim rješenjima, umjetničkim idejama izraslim iz katastrofe. Te će umjetničke ideje, potom, oblikovati u mediju grafike. U samom grafičkom procesu fragmente iskorištava, transferira ih na cinčane ploče te ih postavlja gotovo kao povijesne artefakte – kako na idejnoj, tako i na vizualnoj razini – rekomponira i dekonstruira radi nove konstrukcije. Matoković ističe kako „[…] zapisivanje ove ideje ujedno podrazumijeva da nosilac rada postaje dio oštećene i trenutno nefunkcionalne građevine koja je od velike važnosti za nacionalnu kulturu i umjetnost.” Složili bismo se s izrečenim i dodali bismo kako je, isto tako, zapisivanje ove ideje ujedno i umjetnikova emotivna posveta Umjetničkom paviljonu te da njegov grafički zapis, kao trajna memorija, ostaje svjedokom nekih prošlih vremena.
Jasminka Poklečki Stošić
muzejska savjetnica
Virtualna galerija Umjetničkog paviljona u Zagrebu
Ciklus: Work in Progress
Datum održavanja: 16. 11. 2022. – 31. 01. 2023.
Idejna autorica Virtualne galerije i kustosica izložbe: Jasminka Poklečki Stošić
Urednica ciklusa: Aneta Barišić
Mario Matoković – Conversation with Noise
Conversation with Noise, 2022.
Serija grafika u dubokom tisku
7 grafičkih listova u nakladi od 10 komada
1000 x 700 mm, veličina papira
500 x 700 mm veličina otiska, matrice
Papir Fabriano Rosaspina Bianco, 285 gr.
Izložba se može pogledati na mrežnim stranicama Umjetničkog paviljona: https://umjetnicki-paviljon.hr/mario-matokovic-conversation-with-noise/