Photo by Maryna Kazmirova on Unsplash
Ivor Kruljac
Sloboda vriska
Alarm mi vrišti u
pola šest ujutro,
preko volje si radim kavu
a radije bi viski te potom lice
natrag put jastuka si utro,
onaj isti u koji mogu vrisnuti
i otisnut se u nesvijest bez
snova,
jer vrištat ne smijem
vani, u svijetu, usred posla
dok su mi oči raširene kao da
sam sova,
a ljudi se kolju u zastrašujućem
ratu,
dok cijene hrane i energije
nikako da se zaustave u svome
rastu,
dok nitko ne želi
razgovarati o miru,
neki gube život
a neki životni standard
i sve vrijednosti poznate
nam pred očima umiru,
posao je gotov
i bježim doma,
vrištim u sobi
u tišini samoće
kao da je prostor ona umna situacija
pacijenta kojemu je besvjesno
stanje ona slabo znana
koma,
jer sigurnog ramena nema nigdje,
ipak sam ja muško
pa svi mi kažu da trebam biti spreman
za neke ideale da mi tijelo pogine,
a ako ne želim
onda sam kukavica ili čak zločinac,
jer ne želim
radi nekih tuđih interesa
skončati kao njihov talac
napustiti ovozemaljski plac
kao još uvijek mladić, praktički
klinac,
no tjeskoba i anksioznost
nabija se u ritmu dnevnih izvještaja i
agresivnih poruka političara,
poruke mladim i nezaštićenim
uz iznimku pokojih nezaštićenih mladih (i ispranih)
proguravaju zaštićena
usta stara,
a ja u nervozi ponovno želim vrištati,
i oglasim se ali ovaj puta u kriku
koji razbija prozore kako je grom glasa krenuo
pištati,
krik psovki majke krvave im mrtve zlostavljane
svim očevima rata,
krik protiv sustava
gdje se sječe miroljubivosti
korijen i stabljika opstanka
svaka,
glasni zvukovi su unatoč slobodnom govoru
zabranjena mi sramota,
jer osude i ruganje pod tužbom straha
pokušaj su diskreditacije koji
se kritičarima priprema i mota,
ali krik ovaj nije vrisak straha već
urlanje bunta i bijesa zbog toga što nas
nedostatak međusobnog razumijevanja
svako malo u neki kaos
umota.
