Autor: Aleksandar Olujić
ZKM ima novu premijeru i to ne bilo kakvu: Oliver Frljić na scenu postavlja ‘Braću Karamazove’.
No, kako nas je ova kazališna kuća već navikla, prije svake premijere ZKM organizira tribinu „Čitanje kazališta“ gdje voditelj Srđan Sandić u razgovoru s gostima otvara teme koje se propituju u kazališnom komadu i književnom djelu čija nas premijera očekuje. Ususret premijeri „Braće Karamazova“ Srđan je u goste doveo dvije redovne profesorice sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jednog višeg znanstvenog suradnika iz Instituta za društvenog istraživanja, odnosno: teatrologinju Ladu Čale Feldman, rusisticu Jasminu Vojvodić i psihologa Borisa Jokića.
Razgovor koji je ova trojka vodila, ovog četvrtka navečer, uzburkao je moja vlastita sjećanja na roman. Zgoda koju je Boris Jokić ispričao, kako je roman čitao još u gimnaziji pa je odlučio opet ga uzeti u ruke te je pokušavši objasniti svojoj djeci o čemu se radi u romanu dobio od njih komentar da je to sapunica, vratila su me natrag u vlastite gimnazijske dane. Naime, meni Karamazovi nisu spadali u obveznu lektiru, umjesto njih od Dostojevskog sam trebao pročitati „Zločin i kaznu“. Taj sam roman „progutao“ navukavši se tako na Dostojevskog pa čim sam ga, još toplog, vratio u policu već sam zgrabio slijedeći. „Braća Karamazovi“, pisalo je na koricama. Bila je to knjiga na kojoj sam se „spotaknuo“.
Moj problem je bio što sam bio navijač. Čitajući Zločin i kaznu bio sam svim srcem uz Raskoljnjikova, a pun prezira prema babi. U takvom raspoloženju ne samo da mi nije smetalo to što je Raskoljnikov brutalno, sjekirom zatukao staru lihvaricu, već nisam našao osude za njega niti zbog (neplaniranog) ubojstva babine sestre. On mi je bio nekako cool i cijelo vrijeme sam navijao da ga ne uhvate, a oni likovi koji su bili dragi njemu postali su to i meni.
Karamazovi su bili jedno sasvim drugačije iskustvo. U cijelom romanu nisam našao nikoga tko bi mi bio iole drag. Umjesto onog uzbuđenja koje mi je nosila svaka nova stranica Zločina i kazne, Karamazove sam nevoljko žvakao stvarajući čudan odnos s likovima, osjećajući prema njima neku mješavinu gađenja, prezira pa čak i dosade. Usprkos tome knjigu nisam mogao ispustiti iz ruku, kao da sam bio začaran njome.
Nisam tada slutio da ću se s Karamazovima ponovo „sresti“, ali ovaj put naoružan s više godina životnog iskustva i ponešto stečenog znanja za razliku od onog nezrelog gimnazijalca otprije. Čitajući roman sada sam uočavao slojevitost likova, složenost njihovih međusobnih odnosa, razmišljao sam o onoj čuvenoj misli da kada ne bi bilo Boga, onda bi ga trebalo izmisliti, o tome je li ljudskim bićima zaista važnija sloboda od bezbrižnosti koju pruža raj… No, prema likovima romana osjećao sam i dalje istu odbojnost kao prije toliko godina. Možda i veću.
Pitao sam se čuči li ono što je sam Dostojevski nazvao „karamazovština“ skriveno u svakom od nas? Koliko smo nisko spremi pasti? Koliko je potrebno da i nama zasmrdi onaj koga više nema, a kome smo se do jučer klanjali puni strahopoštovanja? Jesmo li sposobni zatvoriti oči pred istinom i/ili pravdom? Jesmo li se i koliko spremni žrtvovati?
…
Koliko god mi je mračan svijet Braće Karamazova, ovaj naš, stvarni, svijet čini se puno mračnijim mjestom. Ponovo se broje mrtvi. Ponovo kolone izbjeglica napuštaju svoje domove. Mi, ljudska bića, nismo ništa naučili iz grešaka iz prošlosti. I dalje smo u stanju nauditi bližnjima pravdajući se nekad nekim „višim“ ciljevima, a nekad čak ni time. Količinu zla koju smo u stanju učiniti jedni drugima jedino premašuje količina vlastite gluposti.
