Autor: Marjan Gašljević
Od ranog djetinjstva svojim unucima pričam priče. Vrijeme za pričanje priča obično je prije spavanja ali i u tijeku vožnje kada nekud putujemo. Svojevremeno sam mislio da će me „pustiti“ od pričanja priča kada nauče čitati. Koja zabluda. U usputnim razgovorima s drugim roditeljima, bakama i djedovima dok svoje malce čekamo pred školom svodi se na kukanje jer gotovo nitko od njihovih đaka ne voli čitati a lektira im je „tlaka“. I tako nastavio sam pričati priče uz samo jedno Matkovo pravilo, „strašne“ priče o vješticama, coprnicama, nevidovnicama, o ratu i oko rata i drugim čudnim pojavama ne smijem pričati navečer prije spavanja „jer će ružno sanjati“. U principu, što je posebno zanimljivo, o ratu, pa makar se radilo i o šaljivim zgodama, ne žele slušati.
Priče koje su vezane na njihovu lektiru i, općenito, književnosti njihovog uzrasta ih potiču, koliko sam zamijetio, na čitanje tih djela. Čitaju pa onda uspoređuju s onim što sam im ispričao i propituju razlike. Pokušajte i sami.
Na današnji dan 18. veljače 1885. godine objavljeno je djelo Marka Twaina “Doživljaji Hacklberry Finna”. Djelo je odmah steklo popularnost kod čitalačke publike ali ne i kod kritike koja je smatrala da “propovijeda” neobuzdani Hakov duh kojeg odlikuje bježanje iz škole, izvoditi nestašluke i izbjegavati stroga pravila društva.
Uvije pred spavanje moram unucima pričati neku priču. Matko inzistira na priči “koju još nije čuo”. “Obične” priče sam davno već potrošio kao i Hrvatske dječje klasike pa sam onda počeo izmišljati priče međutim i tu sam naišao ne nepremostiv problem. Naime, neka moja “moderna” priča koja privuče pozornost nakon nekoliko večeri mora biti ponovno ispričana i tu sam onda u problemu jer sam zaboravio što sam i kako ispričao pa improviziram a Matko uskoči: ” Nije bilo tako. Bilo je tako i tako …”
Onda smo krenuli s “višom razinom”. “20 tisuća milja pod morem” i taman kada dođemo negdje do vrta na dnu oceana netko od nas zaspi pa onda sutra pokušamo ići dalje i dok se usuglasimo vratimo se na početak. Tako nekako je i s “Putem na mjesec” ili “Putem u središte Zemlje” i drugim Verneovim romanima u mom “prijevodu.
Poslije “Bijelog očnjaka” u mojoj dinamičnijoj verziji savladali smo i “Mobby Dicka” ali i “Robinson-a Crusoa”. I tu me je negdje krenulo, “Pustolovine Toma Soyera i Hucklberry Finna” savršeni, skoro beskonačni niz doživljaja i pustolovina, u koje ugradim i neke svoje dječačke “uspješnice”, dvojice dječaka s težištem na njihovu slobodu, ljubav prema prirodi i istraživačkom duhu bez gadgeta, playstation-a, mobitela i crtića uz blago zaobilaženje onih “nepodobnih” bježanja iz škole. Naime, sve se događa za vrijeme ferija i preko vikenda, neka mi Twain ne zamjeri. Brine me samo kada “ispucam” sve dogodovštine…
