Don Trump više nije „The Godfather“, ali što nam je prikazao o Americi?

0

Autor: Ivor Kruljac

I tako, zaključano je još jedno poglavlje povijesti. Četvorogodišnja saga Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a od danas postaje jučerašnji dan. Kao što je vidljivo u komentarima ispod novinarskih članaka, a i općenito u razgovoru s ljudima ili u medijskom prostoru, jedni ga cijene zbog njegovih konzervativnih stajališta (dapače gledaju ga kao glavnog spasitelja od liberalizma) te zato što nije započeo nijedan rat (iako je bio blizu s Iranom, Sjevernom Korejom a i odnos s Kinom je bio toplo-hladan). Drugi će ga pak pamtiti kao beskrupuloznog i sebičnog egoistu kojemu nije stalo do nikoga osim njega samog. Povesti će se i teška debata je li samo luđak ili tipični, kako kaže ona slavna od Green Daysa, „Američki idiot“. Širitelj lažnih vijesti i pljuvač po novinarima pokraj kojega i Zdravko Mamić u onim najslavnijim danima kada je Borutu Šipsu izvrijeđao sve po spisku djeluje kao uzorni komunikator (Ok, Trump nema baš toliko sočne psovke, to su beneficije hrvatskog jezika, ali pored generalnog dijeljenja novinara na podobne prijatelje i nepodobne neprijatelje, sjetite se samo kampanje iz 2016. kada se rugao novinaru s invaliditetom).

Trump podnosi pošten i korektan poraz na izborima kao Hindenburg pristajanje 1937.  u Manchester Townshipu, New Jerseyu – eksplodirao je. Prepucavanje sa sudovima, pa čak i neredi na Capitolu poznati po sad već kultnom momku s bizonovim rogovima i probavom dresiranom isključivo za organsku hranu – djelovali su smiješno i zabavno sa sigurne udaljenosti, s istočne strane Atlantika. No, onda je uletjela Nancy Pelosi. Njen zahtjev je da se očito ljutog predsjednika na odlasku smjeni prije inauguracije jer u ovakvom stanju kakav je, što ako možda odluči iz čistog bijesa i obijesti aktivirati nuklearno naoružanje?

Možda neki neće vjerovati, ali autor ovih redaka se iskreno brinuo oko tog scenarija još mjesecima prije izbora koje je Biden naposljetku pobijedio. Nisam baš pričao o toj brizi, ne samo jer sam vjerovao da bi ljudi umrli od smijeha, već me možda malo i pojelo praznovjerje u vidu „Ne govori naglas netko će čuti pa možda kojim čudom moderne komunikacije ta misao čak i završi u Washingtonu“. Ta Nancy isto briljira dajući Donaldu takve ideje. Osim što je Trump tijekom mandata davao izjave koje se mogu protumačiti kao prijetnje nuklearnim napadom (kao što je Fire & Fury za Sjevernu Koreju), mojoj brizi je također kumovao i Stephen King i njegov roman iz 1979. imena „Mrtva zona“. U romanu, pratimo hipstera koji je bio Trump prije nego je biti Trump postalo cool, a koji se zove Greg Stilsson. Prodavač koji je išao od vrata do vrata nuditi biblije, rastrgan je emotivnim problemima i kompleksima, kandidira se za predsjednika sa spikom da je politički autsajder koji će mariti za ljude. U početku ga nitko ne shvaća ozbiljno, ali ipak postane predsjednik svojom krajnje desničarskom retorikom i naravno odrađuje katastrofalno loši posao, a sve kulminira Stilssonovim (srećom i u romanu i filmu spriječenim) pokušajem započinjanja nuklearnog rata.

U stvarnosti, predsjednik SAD-a ima autorizaciju narediti nuklearni napad, ali ipak ga ne može osobno izvesti pritiskom gumba, pa tako njegovi podređeni mogu odbiti izvršiti napad ako on nije opravdan (nadajmo se da valjda i bi).

U svakom slučaju, Trump je otišao, ali ljudi se već brinu da će njegov politički kalibar, možda čak i gori od njega ponovno ući u Bijelu kuću 2024. Glavno je pitanje mogu li Demokrati pa čak i Republikanci pokajnici malo proučiti iskustvo Njemačke i njihovo postupanje s ekstremistima? Svaka stranka, poput njemačkog AFD-a ukoliko se sumnja da ugrožava politički poredak Njemačke, stavlja se pod nadzor. Ne bi bilo naodmet da SAD slične nadzore i ograničenja postavi na kandidate koji su potencijalno psihološki nestabilni (ukine Goldwaterovo pravilo koje zabranjuje psihološku procjenu javnih osoba pa i predsjednika) i naprosto im ograniči mogućnost političkog djelovanja, isto kako se pazi da psihološki nestabilni pojedinci ne upravljaju zrakoplovima ili rade druge riskantne ali odgovorne poslove.

Kakve su šanse za takve promjene, ali i kakvo je općenito raspoloženje Amerikanaca, nacijom s kojom se često u narodu stereotipno zafrkava da su „debeli, nezdravi i ne baš vrlo pametni“, ali na svojim izborima donose odluke koje imaju izniman međunarodni utjecaj? Ne gledajte mene, nemam pojma, ja se isto samo mogu to retorički zapitati. Ali možda ova i mnoga druga pitanja neće biti retorička profesorici Mali Matacin, doktorici socijalne psihologije i predavačici na Fakultetu umjetnosti i znanosti na sveučilištu Hartford. Ne propustite njen intervju na stranicama ZG-Kulta i PS portala, dva medija bratska. U međuvremenu, cjepivo je tu, pandemija je za sad pod kontrolom, a Trump nije raznio svijet. I tako sad autor ovog teksta više nema isprika da se ne baci na pisanje diplomskog rada (bog mu pomogao). No prije toga: intervju s Matacin, zdravica u čast Bidenu uz jednu famoznu pjesmu za Trumpov kraj od uvijek predivnog i buntovnog Anti-Flaga.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here