Autor: Aleksandar Olujić
Svi znamo priču po kojoj sv. Nikola u noći s 5. na 6. prosinca ide od kuće do kuće i dariva dobru djecu. A da bi se dobio poklon potrebno je, naravno, očistiti cipele i ostaviti ih pred vratima, jer sv. Nikola poklone ostavlja isključivo u dobro očišćenim cipelama – tako kažu!
Običaj da se djeci u noći na blagdan sv. Nikole ostavljaju darovi vuče korijene iz priče o tome kako je nekoć blizu Nikoline kuće živio čovjek koji je imao tri kćeri, ali pošto je izgubio sav imetak nije im mogao osigurati miraz te se one stoga nisu mogle udati, pa je imao nakanu djevojke prostituirati. No, Nikola je nekako doznao za to te je tri noći zaredom kradom ubacivao po grumen zlata kroz prozor kuće u kojoj su živjele. Ova priča inače ima dva završetka. Otac djevojaka, koji je dva jutra zaredom pronašao zlato, čekao je treće noći s namjerom da vidi tko je dobrotvor njegovih kćerki pa je: po jednoj verziji, prepoznavši Nikolu kad je ostavljao zlato, vijest o dobrotvoru i dobročinstvu ispričao po cijelom gradu, a po drugoj verziji je Nikola, primjetivši oca djevojaka kako skriven čeka, popeo se na krov i kroz dimnjak ubacio zlato u kuću, a kako su se na ognjištu sušile čarape zlato je upalo u njih.
Ovaj drugi dio priče istovremeno je i odgovor na pitanje zašto američki Santa Claus u kuću ulazi kroz dimnjak i zašto se za Božić na kamin vješaju čarape.
Kao što svatko zna da sv. Nikola dijeli darove onima isto tako je dobro poznato da se u pratnji ovog dobrice nalazi jedan stvor koji kažnjava zločestu djecu, obično brezovom šibom. Ime tog strašnog lika je Krampus i on se obično prikazuje kao stvor obrastao crnom ili smeđom dlakom, dugačkog isplaženog jezika s papcima i kandžama na rukama te kozjim rogovima na glavi. Uz to on nosi lance, kojima zlokobno zvecka, a ponekad nosi i zvončiće i (naravno) brezovu šibu, dok mu je na leđima vreća u koju može staviti zločestu djecu kako bi ih odnio u pakao ili u svoju jazbinu gdje će ih pojesti.
Ime ove strašne spodobe dolazi od starog srednjogornjognjemačkog izraza Krampen za kandžu ili bavarskog Krampn za nešto beživotno ili pokvareno. Svoje porijeklo Krampus vuče još iz paganskih vremena. Jacob Grimm tvrdio je da potječe od germanskih kućnih bogova, iako njegov lik neodoljivo podsjeća na starogrčkog Pana, odnosno starorimskog Fauna, dok britanski povjesničar Maurice Bruce smatra da je Krampus tipičan primjer Rogatog Boga, paganskog muškog pandana Božice Majke, koji sije sjeme i donosi novi život. Svoju tvrdnju potkrepljuje time što Krampus nosi brezovu šibu odnosno štap koji predstavlja falus, simbol plodnosti, ali i upućuje na rituale inicijacije koji su obuhvaćali postupke šibanja ili bičevanja. Lanci koje nosi trebali bi predstavljati ne samo kršćansko “vezanje vraga” već također ostatak paganske inicijacije.
Krampus je preživio kristijanizaciju Germana i u alpskim predjelima postao dio kršćanske mitologije prikazivan kao vražji demon. Koliko se njegov lik povezuje s vragom vidi se iz toga što ga u Tirolu zovu Tuifl odnosno Tuifltratzen, oba izraza potječu od njemačkog Teufel (vrag).
Iako je živio u predaji, zbog crkvene zabrane maskiranja u vražji lik pod prijetnjom smrću, Krampus se nije mogao vidjeti u javnosti sve do 17. stoljeća. U to vrijeme pojavljuje se navada kod koje grupice ljudi, obično djece, za vrijeme nekih blagdana idu od kuće do kuće pjevajući pri tome prigodne pjesme i tražeći od domaćina da ih dariva. Pri tome su u njihovoj pratnji bile osobe zamaskirane u vraga ili nakazu, noseći pritom životinjske, obično kozje, maske. Ovaj običaj spojio se s raširenim srednjovjekovnim običajem u kojem se na određene blagdane (sv. Nikolu, Nevinu dječicu i Novu Godinu) jedan dječak simbolično bira za biskupa da bi potom odjeven kao biskup u pratnji drugih dječaka odjevenih u svećenike kružio po gradu “blagoslivljajući” prolaznike. Računa se kako od sredine 17. stoljeća u širem području Alpa postoji običaj da sv. Nikola i Krampus zajedno obilaze kuće. Običaj se ubrzo iz Austrije i Bavarske proširio po ostalim dijelovima Habsburške Monarhije (Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj i sjevernoj Italiji).
U drugim krajevima kao pratitelji sv. Nikole pojavljuju se likovi drugačijeg imena, pa čak i izgleda. Tako se u sjevernoj i srednjoj Njemačkoj umjesto Krampusa pojavljuje Knecht Ruprecht koji se danas izgledom dosta razlikuje od njega. Iako je u početku bio prikazivan kao kosmat lik često s rogovima, zbog čega su ga u krajevima uz Rajnu zvali Pelznickel (njem. Pelz – krzno; Nickel – od Nikolaus, Nikola) ili Belsnickel, prevladao je prikaz Knechta Ruprechta kao bradatog muškarca obučenog u smeđi ili crni habit s batinom za pojasom i korpom na leđima. U Alzasu pandan Knechtu Ruprechtu zovu Hans Trapp, a u sjevernoj Francuskoj Père Fouettard (otac bičevatelj), dok u Švicarskoj nosi ime Schmutzli (njem. Schmutz – prljavština). Vrlo je zanimljiv nizozemski asistent sv. Nikole, ili po nizozemskom Sinterklaas-a. Zove se Zwarte Piet (Crni Petar) i ima lik crnca, odnosno Maura crne boje kože. Vrijedi naglasiti da su u posljednje vrijeme u Nizozemskoj izbili prijepori zbog njegove boje kože jer mnogi su mišljenja kako je to simbol shvaćanja da su ljudi afričkog porijekla manje vrijedni čime se podržava rasizam.
Krampusa se u mnogim krajevima može sresti i bez sv. Nikole. Postoje tzv. Krampusovi putevi kojima po noći šeću, većinom neoženjeni, muškarci preobučeni u Krampuse plašeći djecu i prolaznike. Kada oni nekome zakucaju na vrata običaj nalaže da ih se mora odobrovoljiti dobrom rakijom ili drugim žestokim pićem.
Od 19. stoljeća poznate su Krampuskarten, prigodne karte koju ste mogli nekome dati ili poslati. Na njima su obično uz prikaz Krampusa bile napisane poruke u stihovima čiji sadržaj se s vremenom promijenio od početnog zastrašujućeg do humorističkog i lascivnog.
U južnoj Njemačkoj, Austriji i Sloveniji, Krampus se često pojavljuje u pratnji jednog ženskog lika koji se zove Perchta, Berchta, Zamperin, Baba odnosno Pehta na slovenskom. Perchta ima svoje porijeklo u paganskim običajima kao i Krampus. Obično se prikazuje kao stara žena s jednim deformiranim stopalom i strašnom maskom na licu. Prema predaji ona kažnjava lijenost i kršenje posta, pri čemu kazne variraju od noćnih mora do rasporenog trbuha koji čak može napuniti kamenjem kako bi prijestupnika utopila u bunaru (zvuči poznato, zar ne). No s druge strane ona nagrađuje radišnost i uslužnost te će tako mnoga vrijedna i susretljiva djevojka od nje dobiti zlatan konac, predivo ili će u vjedru na bunaru naći kovanicu koju je Perchta za nju ostavila.
Pošto nagrađuje dobre a zločeste kažnjava, Perchta se ponekad prikazuje s dva različita lica: jedno lijepo a drugo ružno. Također, postoji običaj pojavljivanja dviju različitih Perchti: one koja daje poklone i nagrađuje – „dobra“ u bijelo odjevena Schönpercht, i one koja kažnjava – odbojnog izgleda, „gadna“ Schirchpercht. Njih dvije znaju ići skupa, ali u nekim krajevima idu odvojeno: ona gadna po noći, a dobra po danu.
Perchta ima porijeklo u paganskim, keltskim i starogermanskim vjerovanjima. Prema Jakobu Grimmu, ona svoje porijeklo vuče od germanske božice Hulde, zaštitnice poljodjelstva i ženske snage koja se pojavljuje obučena u bijelo i zahvaljujući svojoj magičnoj sposobnosti predenja i tkanja gospodari ženama i ženskim noćnim duhovima. Postojalo je i vjerovanje da može letjeti na preslici kao vještica, a slavila se usred zime. No, moguće je da je porijeklo Perchte leži u vjerovanju u suđenice, žensko božansko trojstvo koje u grčkoj mitologiji zovu Mojre, u nordijskoj Norne, a u germanskoj Wyrde i koje se prikazuju kao likovi mlade djevojke, žene i starice. One su tri sestre od kojih jedna prede nit života, druga mjeri dužinu a treća ga prekida čime odlučuju o sudbini svih ljudi, pa i skoro svih bogova.
Perchte i Krampusi oduvijek su, pa tako i danas, bili skloni zbijati neslane šale koje debelo znaju prijeći granice dobrog ukusa. Događa se da čak atakiraju prolaznike želeći ih uplašiti dijeleći pri tome i udarce. Ove “šale” tako ponekad znaju izmaći kontroli i pretvoriti se u prave tuče u kojima zna biti i povrijeđenih.
