Arheološki muzej u Zagrebu izdao je zbirku pjesama Drage Štambuka ‘Zlato i prah kraljeva’

0

Arheološki muzej u Zagrebu izdao je zbirku pjesama Drage Štambuka „Zlato i prah kraljeva“. Zbirka se sastoji od 38 pjesama inspiriranih arheološkim i povijesno-umjetničkim spomenicima, likovima grčko-rimske i egipatske mitološke baštine, poznatim arheološkim lokalitetima, kao i značajnim spomeničkim cjelinama iz kasnijih razdoblja, ne samo iz Hrvatske, nego i niza drugih zemalja.

U bogatom pjesničkom opusu Drage Štambuka, istaknutog suvremenog hrvatskog pjesnika, liječnika i iskusnog diplomata, više je desetaka pjesama inspiriranih arheološkim i povijesno-umjetničkim spomenicima, ili pak odabranim likovima grčko-rimske i egipatske mitološke baštine. Mnogi njegovi stihovi nadahnuti su, također, poznatim arheološkim lokalitetima, kao i značajnim spomeničkim cjelinama iz kasnijih razdoblja, ne samo iz Hrvatske, nego i niza drugih zemalja koje je sa zanimanjem posjećivao, ili je s njima bio profesionalno povezan. Njegovu poeziju nerijetko prožimaju elementi potresne lirske evokacije te naglašene erudicije, koja vrvi klasičnim mitološkim asocijacijama. Važno mjesto u njegovu pjesničkom izričaju pripada i njegovu zavičaju, a njegove pomno odabrane riječi često odražavaju domoljublje i povezanost s kršćanskim tradicijama.

Jedna od njegovih pjesama posvećena je najdragocjenijem spomeniku pohranjenom u zagrebačkom Arheološkome muzeju, Zagrebačkoj lanenoj knjizi: riječ je o jedinstvenom rukopisu, najdužem sačuvanom tekstu na etruščanskom jeziku. U suradnji s autorom i urednikom Antom Rendićem-Miočevićem, Arheološki muzej u Zagrebu objavio je knjigu pod naslovom „Zlatni prah kraljeva“, odnosno zbirku 38 pjesama s prethodno opisanom tematikom, a dakako i pjesmom koju je autor posvetio navedenom rukopisu, izloženom u stalnoj postavi muzejske Egipatske zbirke. Osim tekstova Štambukovih pjesama  knjiga je opremljena relevantnim likovnim prilozima iz muzejskog arhiva, kao i iz osobnog arhiva Ante Rendića-Miočevića. U opsežnoj izdavačkoj djelatnosti Arheološkog muzeja u Zagrebu ima prostora i za tematiku koja izlazi iz strogo znanstvenih i muzeoloških okvira, a ljubav prema baštini se ne mora nužno poticati samo putem uobičajenih muzejskih sadržaja. Poezija, koja od pamtivijeka obogaćuje ljudski duh, nesumnjivo može doprinijeti jačanju svijesti o našoj bogatoj prošlosti. Zbirkom se  odaje priznanje našem uvaženom pjesniku ali i na manje konvencionalan način dočarava naša baština i fundus Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Životopis autora

Drago Štambuk, liječnik i diplomat, poetski kozmopolit, jedan je od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Jezik tretira s ježećom žestinom, a sustavno poništavajući povijesnu dijakroniju uspostavlja u svom djelu magičnu istovremenost koju prepoznajemo kod Kavafisa i Seferisa. Nazivajući ga žrecom i osamljenikom, Vesna Parun naglašava njegovu posvemašnju izdvojenost, dok ga veliki Raymond Carver smatra istinskim pjesnikom. Svečana je i potresna njegova poezija, piše Milana Vuković Runjić; prodirući do fosfornih kostiju predaka, pjesnik se kreće poput psihonauta između svijeta mrtvih i svijeta živih; prema potrebi otvarat će i grobove, a neke njegove pjesme pisane prije rata strašna su i apokaliptična proročanstva. Auktor je, a kroz svoju jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva, utemeljenu 1991. u rodnim Selcima na otoku Braču, i promicatelj Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što koja je na njegov prijedlog proglašena hrvatskim kulturnim dobrom 29. studenoga 2019. i stavljena na Nacionalnu listu štićene nematerijalne baštine. Preveden je na brojne svjetske jezike, a o njemu su pisali Antonio Skarmeta, Tess Gallagher, Andrew Motion, Rifaat Salam, Guillaume Metayer, Kazuko Shiraishi, Edwar Al-Kharrat, Akito Arima, Luiz Antonio de Assis Brasil, Alfredo Perez Alencart i drugi. Dobitnik je japanskoga carskog Reda izlazećeg sunca sa zlatnom i srebrnom zvijezdom i nagrade Tin Ujević za najbolju knjigu poezije; dopisni je član Academia Chilena de la Lengua.

 

Liber linteus Zagrabiensis
(zixuxe, narodu s izvjesnoga mora)

Dio čijeg života, kakve vječnosti čuvaš,
knjigo nečitka, čvrsto zmijuljeć uza tijelo
hlupnje, malakšuć joj na rukama? Povoj, za dijete
si il ranjenika? Solju i sjetom trguješ, oplato
plovuća, a da Krvavi ne pređeš most.
Koje otvori tjeme, koju vatru hraniš,
čijom se zemljom sladiš, obredna patuljice?
Sricat iz tebe moždane šavove, tako potrebite
istriženom orsagu, risati pitomu kobru
nesanom i tuđem, a savršeno ti bliskom
zavičaju. Tvrdim glasimâ, iz mukla srca,
bombardiraš grad-grobnicu, ovijaš tihoćom
i očinski sahranjuješ. Nema u nas razlike
između pokopati i sačuvati. Utoliko pohodi
te sreća. Smola hebronska prožima slova
i odsudne poruke, kako i tvog mrca, sitnu
ženu iz Egipta. Prisluškuješ skarabeje,
uhašce laneno, dok hrvaju se s pijeskom,
suncem i fecesom. Nespretnost njina u oštroj
suprotivi misirskom je lûku i truplenim
opisima. Strijelo laka odiljanja, čitljivost
nam spasi od brisa vremena, put ustavi
na putu k smrti. Rujan, masnyak, celius.
Kako samo zaluta na horuatski log, sa brazda
zračnih i pustinjskih. Od putanje zagroblja,
usjevnim prtinama, da odahneš zavazda u hladu
stranog naroda. Izumrli, iz kojeg dođe,
pod crijep novoga koji će ga slijediti.
O liber, o stammbuch, rodoskrvni znače,
raskolniji i ljući od pisma iz Asirije.
I dok grafit hrobatski Hekatine crta vjeđe,
tvoje slovne oči žmirkaju i svijetle, uhode
morski sklad. Vabe dokono društvo, da prihvati
odbačena vesla i otisne se, krišom, vapnenom
barkom u suton, u uton u kom nam je mrijet.

1986.

Liber linteus / foto: izvor AMZ

 

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here