Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić
Brijuni – daleki i sami … Prvi put sam tu bila na školskom izletu na koji sam povela i mamu. Sjećam se lijepih utisaka. Dvadeset godina poslije iz Rovinja dolazim na Brijune pogledati predstavu Tko se boji Virginije Woolf teatra Ulysses. Volim Albeejev tekst, odgledala sam Nicholsov film i u nisci fali još predstava. Već dugo želim vidjeti nešto u njihovoj izvedbi i sad kad je prilika izgledna ne propuštam je. Sve je to pravi doživljaj: Fažana, brod, Mali Brijun, tvrđava Minor. Večer je vrela i dobro je prošetati do pozornice da se slegnu dojmovi i ljepota prirode nekako stavi u drugi plan. Ipak, ne mogu ne misliti da su ovdje bili Elizabeth Taylor i Richard Burton protagonisti sjajnog Nicholsovog filma koji mi je odredio visoka očekivanja i od predstave. Prostor je zaista inspirativan i ne sumnjam da ga je kreativni dvojac Udovički – Šerbedžija iskoristio na najbolji način.
Smještamo se i počinjemo udisati atmosferu predstave i prije nego što počne. Scenograf Stefan Katunar, mobilijarom dnevne sobe i visokim staklenim stijenama sa bujnim raslinjem iza dočarava raskoš akademske malograđanske dokonosti. Sjajno osvjetljenje ne odvlači pažnju na „rajski vrt“ iza, ali mu daje važnost stalnog prisustva.
Zanima me kako je redateljica Lenka Udovički uprizorila to stilski teško odredivo djelo koje u sebi nosi elemente komedije, tragedije, melodrame i slapsticka. Budući da sam tekst propituje društvo i njegove norme, te lažnu idilu učmalog bračnog života platforma dobrog uprizorenja je nametnuta. Sad dolaze detalji u kojima se krije magija. Neobično vrijeme (kasni noćni sati) ne podrazumijeva konvencionalno druženje i tu je prostor za neobične dramske situacije koje propituju naličje društva i kulture. Tijekom igre maske padaju, ali čemerna životna provalija i dalje prijeti. Fino je prikazan sraz generacija gdje mladi pokušavaju na sve načine opstati u novim okvirima liberalnog kapitalizma. Glumci Martin Grđan i Nika Ivančić uvjerljivo i duhovito su prikazali površnost i plošnost mlade generacije.
Odnos Marthe i Georgea je „destruktivna spirala psihološkog nadmudrivanja rata spolova“ koju Rade Šerbedžija i Katarina Darvaš -Bistrović prikazuju kroz histeriju i neurotičnost. Ona se ne snalazi u procesu starenja, a on se nikad nije niti snašao u njihovom odnosu. Stalnim optuživanjem i sukobljavanjem, te ciničnim intelektualnim humorom nastoje se zaštititi od neizbježne tragedije. Tu dolazi do „relativizma situacije“ (D. Kotiga). Iako u početku neprijateljski raspoloženi pokaže se da su bliski i dominantni, dok Nick i Honney odlaze poljuljanog samopouzdanja i narušenog odnosa.
Priznajem da su mi ljubavno, bračno i ljudsko propadanje zornije i prirodnije prikazali Taylor i Burton. Vjerovatno je pripomoglo i to što su bili bračni par u stvarnom životu, pa su naprosto oni bili ti. U predstavi je potrošeno dosta energije koja ponekad liči na preglumljivanje i manirizam, da bi se dobio taj dojam. Nezahvalno je uspoređivati film i predstavu, ali ovdje se zbog već navedenog ta usporedba nameće sama po sebi. U filmu je briljirala Sandy Dennis u ulozi Honney za što je nagrađena Oscarom za sporednu ulogu. U predstavi su sporedni likovi zaista takvi, potpuno u sjeni protagonista. Elizabeth Taylor dobila je Oscara za glavnu ulogu.
Rade Šerbedžija je dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu. U Zaječaru je nagrađen Zoranovim brkom i statuom Zorana Radmilovića kao najbolji glumac. To je svakako nagrada koja više od ostalih obvezuje zbog neponovljivosti i originalnosti velikog glumca. Nagrada je u pravim rukama, jer je Šerbedžija uz Ljubu Tadića i Peru Kvrgića glumački velikan naših prostora, što i ova uloga potvrđuje.
