Ivor Kruljac
Dobra stara vremena
Vozio me taksista
prema mome kvartu,
kad me dobio za mušteriju bio je presretan
u startu,
ispostavlja se da smo
po kvartu sunarodnjaci,
iako u kvartu ne živi
godinama
lijepih sjećanja tamo su
mu znaci,
pričao mi je, kako kaže
o dobrim starim
danima,
priča iz njegovih usta djelovale
su prelijepo, kao bajke
poput Snjeguljice ili Aladina,
pričao je o danima kada
je bilo puno manje prometa,
i mislim si tad ljudi nisu
toliko često čistili za psima
pa je u parkovima bilo puno
više govneta,
primjetio je kako većina ovih
sadašnjih zgrada uopće
nije bilo,
a ton glasa jasno ukazuje
da mu se to vrijeme bez zgrada
puno više svidilo,
i zaključio je da su to bila dobra stara
vremena,
i rekavši to nasmiješio se pa
i nasmijao da su mu
poskakivala ramena,
tad mi je pala na
pamet spoznaja,
što me u anksioznom smislu
prigrlila kao Oliva Popaja,
pa u tim dobrim starim
vremenima mene nije
bilo,
ni mojih suvršnjačkih prijatelja
s kojima mi druženje milo,
čini se da je za naše živote
kraj „dobrih vremena“
bila cijena,
i pitam se bili taksista s tom spoznajom
bio spreman nas žrtvovati
da se dobrih vremena vrati
barem sjena,
on se tih prošlih dana
sjeća kao dobrih starih
vremena
a ponekad se i meni ona
čine tako,
jer tad nisam postojao
i baš mi je bilo lako,
ionako su najbolje noći
ponekad one za koje sam se
toliko napio da se ničega
ne sjećam,
pa ne zamjerite na morbidnosti
što ovako vijećam.
