Autor: Aleksandar Olujić
Svaki grad uz naše more (pa i oni koji nisu uz more) jema svoju feštu, ali samo Split jema Sudamju!
Kako objasniti nekome tko nije rođen, odrastao ili na neki drugi sudbonosni način vezan uz Split, značenje koje sudbina jednog sveca ima na stanovnike grada čiji je on zaštitnik. A sveti Duje je od pamtivijeka simbol duha Splita i njegovih stanovnika.
Dujam ili Duje (grč. Domnio, lat. Domnius, tal. Domio – što znači gospodar ili gospodin) rođen je u sirijskom gradu Antiohiji, koja je u to vrijeme bila jedno od najvećih kulturnih središta Rimskog carstva s kršćanskim sveučilištem gdje su se održavala predavanja na grčkom jeziku. Pretpostavlja se kako je u rodnom gradu stekao vrhunsko (za to vrijeme) obrazovanje te je potom kao misionar poslan u Salonu, gdje je obnašao biskupsku funkciju. Za vrijeme Dioklecijanove vladavine kršćanstvo se proširilo Carstvom, bilo je i visokih časnika koji su javno ispovijedali svoju vjeru, čak su i Dioklecijanova žena Priska i kćerka Valerija bile kršćanke. No, krajem njegove vladavine tolerancija prema kršćanima je počela nestajati i zaredala su se progonstva koja su bila toliko okrutna da su se i pogani zgražali. Prije izvođenja smrtne kazne, kršćanima bi se iskopalo desno oko ili odsjekla lijeva noga. Car Dioklecijan izdao je četiri edikta protiv kršćana: prvi 303. godine o oduzimanju građanskih prava kršćana, rušenju crkava i spaljivanju svetih knjiga; drugi kojim je naredio uhićenje svećenika; treći koji nudi izbor između apostazije i smrti i četvrti edikt iz 304. koji od svećenika i vjernika laika traži da prinose žrtve poganskim bogovima.
Smatrajući ga jednim od najopasnijih širitelja kršćanstva, Dioklecijan je dao Dujma pogubiti dekapitacijom kao primjer drugim kršćanima. Prema legendi 10. travnja 304. godine Dujam je pred carskim namjesnikom Markom Aurelijem Junijem (Maurilijem) oživio mrtvaca da bi nakon toga, zajedno s drugim mučenicima, u amfiteatru u Saloni bio mučen i pogubljen. Pokopan je na groblju izvan zidina, današnjim Manastirinama gdje je nađen ulomak kamena s njegovim imenom. Poslije Milanskog edikta, kojim su 313. kršćani dobili slobodu ispovijedanja vjere, nad grobom je najprije sagrađena kapela, te potom crkva i bazilika koja je srušena u VII. stoljeću nakon što su barbari poharali Salonu. Papa Ivan IV. poslao je zbog toga opata Marina da pronađe relikvije solinskih i istarskih mučenika, te je tom prilikom dio kostiju sv. Dujma prenesen u kapelicu sv. Venancija u Rimu, a drugi dio kostiju je poslije prenesen u Dioklecijanov mauzolej, koji je prvi splitski nadbiskup, Ivan Ravenjanin, pretvorio u crkvu i posvetio Uznesenju Marijinu, salonitanskim mučenicima, Duji i Anastaziju (Stašu), koji imaju svaki svoj oltar u njoj, te sv. Kuzmi i Damjanu.
Postavlja se logično pitanje ako je sv. Duje umro 10. travnja zašto je fjera gotovo mjesec dana kasnije? Naime, smrt sv. Duje (passio) obilježava se 7. svibnja, a prijenos moći (translatio) 29. srpnja. Najlogičniji odgovor na to pitanje dao je don Frane Bulić tumačeći da je 10. travnja obično padao u korizmu, a kako Uskrs može biti najkasnije 25. travnja, uzet je jedan datum iza njega.
Splitski naziv za fjeru svetog Duje je Sudamja, nastala po jezičnim promjenama – „sveti Dujam“, tj. blagdan „Sut Dujma“ ili „Sudujma“ te naposljetku „Sudajma“, odnosno „Sudamja“.
Kolika je važnost Sudamje za Split vidljivo je u Splitskom statutu iz 1312. gdje stoji: „Isto tako određujemo i naređujemo da svatko mora blagdan svetoga Dujma časno poštovati i slaviti“, te se izrijekom navodi da je svakome, osim zločincima i protjeranima iz Splita, dopušteno slobodno doći u grad tri dana prije i ostati u njemu tri dana nakon proslave, iz čega je razvidno kako se svetkovina svetog Duje obilježava još od srednjeg vijeka. Kako bi se svetkovina mogla proslaviti mirno i dostojanstveno, kazne za prekršaje i zločine tih dana su se udvostručavale. Suđenje je bilo nedopušteno u pravilu, osim u krivičnim stvarima i iznimnim situacijama. Bio je zabranjen svaki fizički rad, osim onoga koji bi bio za dobrobit pojedinca, njegove obitelji ili komune.
Obilježavanje dana ovog sveca je već stoljećima važan dan za Split i za taj dan vezuju se mnogi povijesni događaji pa je tako 1893. na dan uoči blagdana svetog Duje svečano otvorena zgrada Općinskog kazališta (današnjeg HNK); na dan svetog Duje snimljen je jedan od prvih hrvatskih filmova na kojem je zabilježena procesija 1911. godine i čuva se danas u Muzeju grada Splita, a producirao ga je Josip Bepo Karaman, vlasnik prvog kinematografa – Kina Karaman; 7. svibnja 1944. na Visu je obnovljen Hajduk, koji je nakon talijanske okupacije Dalmacije bio raspušten jer su ga Talijani htjeli uzeti i nadjenuti mu ime Spalato, no tadašnji igrači nisu htjeli pristati na to te su tijekom 1942. i 1943. odlazili u partizane, tako da se na Visu 1944. u Prvoj dalmatinskoj brigadi našlo dvanaest igrača predratnog Hajduka koji su izabrali baš blagdan zaštitnika Splita kako bi, održavši osnivačku skupštinu, obnovili rad Hajduka; a 6. svibnja 1991. (dan prije fjere sv, Duje) ispred zgrade Banovine za vrijeme prosvjeda radnika i članova sindikata Brodosplita, kojima su se pridružili i brojni Splićani, Ivica Balić je riskirajući vlastiti život, sa zgrade Banovine skinuo jugoslavensku zastavu te podigao hrvatski stijeg.
Od pamtivijeka je, uz brojne druge navade, običaj je na Sudamju kupiti drvene predmete: kuhače, žlice, daske za rezanje, čegrtaljke i svirale, ali u ponudi su i raznorazni slatkiši kao i druge stvari. Isto tako od davnina su se u čast sv. Dujma održavala razna natjecanja, utrke, regate i utakmice. Običaj je isto tako da se nakon obilaska sajma svetog Duje odlazi na bogat, blagdanski ručak kućama, a Splićani su oduvijek voljeli goste i počastiti prije ručka, tijekom šetnje gradom. Redovito se u popodnevnim satima održava, Splićanima omiljena, tombola u korist Karitasa, za koju su nekoć brojeve izvlačila djeca iz sirotišta, a koja je svojim završetkom ujedno označavala i svršetak Sudamje.
Današnji dan Splićani jedni drugima čestitaju govoreći: „Na dobro Van došla Sudamja!“
A, svetoga se Dujma zaziva riječima: „Mučeniče, zaštitniče, usliši nas!“
