Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić
U ovo oporo vrijeme dogodio mi se film redatelja Stevena Shainberga ‘Fur: Imaginarni portret Diane Arbus’ .
Za čuvenu fotografkinju čula sam još 70 tih godina i od tada me fascinirala neobičnim radom . Kako sam tada bila studentica povijesti umjetnosti zanimali su me neobični pojedinci unutar etabliranog umjetničkog svijeta . Diane je bila baš takva . Fotografkinja koja umjesto ljudi ugodna izgleda prikazuje čudovišta i ružne groteskne marginalce , nudeći nam svijet otuđenja i izolacije ( danas bolno prisutan ), žrtava i nesreće. Iskreno i nesentimentalno prikazuje odbojne ljude. Prikaz je to jednog drugog svijeta, touluse- lautrekovske atmosfere barova, karnevala (albino gutač noževa, čovjek jastuk za igle ) i potresne atmosfere mentalnih ustanova s Goyinih slika.
Govorila je da kamera ima moć normalne učiniti abnormalnima, pa je i sama svugdje pronalazila patnju i izvitoperenost . Fotografirala je nakaze , ali ostaje neodgovoreno pitanje jesu li one bile svjesne svoje grotesknosti . Tragično je što na fotografijama dominira distanca , a ne bol , jer oni su veseli prihvaćajući se takvima kakvi jesu . Diane ih dapače hrabri u njihovoj nezgrapnosti . Gledajući direktno u kameru , u frontalnoj pozi izgledaju još čudnije i poremećenije . Rekla je da ju je fotografiranje nakaza strašno uzbuđivalo . Obožavala sam to, dodala je.
Činjenica što se 1971. godine ubila jamči iskrenost njena djela, a ne voajerizam. Empatiju , a ne hladnoću smatra Susan Sontag . Samoubojstvo dokazuje opasnost tih fotografija za nju , jer je prekoračivši granice postala žrtva radoznalosti . Ističe da je fotografirati surovo i podlo . Dokumentirajući stravičan podzemni svijet nije namjeravala ući u njega i u njegov užas . Ipak se radi o privatnim životima i privatnoj patologiji . 60 tih godina prisustvo tih ljudi uzimalo se s uživanjem ( Fellini ili underground stripovi) . S.Sontag ističe da Arbus koristi Warholovu estetiku, ali s tom razlikom što je ranjiva i pesimistična , ne poigrava se užasom i ne ismijava ga . Njeno je djelo protiv javnog i konvencionalnog, a za privatno i ružno. Kad sam ovih dana dobila film Fur : imaginarni život Diane Arbus vratila su mi se sjećanja na davno vrijeme prvog susreta sa autoricom i njenim djelom. Nisam se začudila vidjevši da je glumi Nicole Kidman . Otprije znam da je najbolja u zahtjevnim ulogama. Meni je najdraža u filmu Sati , gdje glumi Virginiju Woolf . Za tu je ulogu 2003. godine nagrađena Oscarom . Lik Diane Arbus donosi uvjerljivom snagom i senzualnom erotikom uz Roberta Downeya jr. koji igra Lionela Sweeneya . Sjajna je kao nesigurna, ali odlučna žena koja sve stavlja na kocku : bogatu obitelj , odanog muža, djecu . Ima neke posebnosti u miješanju fikcije i činjenica . Nekoć sramežljiva žena postaje jedna od najoriginalnijih umjetnica 20. st. Neobičan je čovjek oživljava i kroz njegov život počinje živjeti svoj . I opet smo u aktualnom trenutku imitacije života koju sada živimo . Vjerovatno me je ta analogija natjerala da nakon skoro dva mjeseca i života u izolaciji napišem ovaj tekst.
