Fur: Imaginarni portret Diane Arbus

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

U ovo oporo vrijeme dogodio mi se film redatelja Stevena Shainberga  ‘Fur: Imaginarni portret Diane Arbus’ .

Za  čuvenu fotografkinju  čula sam još 70 tih godina  i od tada me fascinirala neobičnim radom .  Kako sam tada bila studentica povijesti umjetnosti zanimali su me neobični pojedinci unutar etabliranog umjetničkog svijeta . Diane je  bila baš takva . Fotografkinja koja umjesto ljudi ugodna izgleda prikazuje čudovišta i ružne groteskne marginalce , nudeći nam svijet otuđenja i izolacije ( danas bolno prisutan ), žrtava i nesreće. Iskreno i nesentimentalno prikazuje odbojne ljude. Prikaz je to jednog drugog svijeta,  touluse- lautrekovske atmosfere barova, karnevala (albino gutač noževa, čovjek jastuk za igle )  i  potresne atmosfere mentalnih ustanova s Goyinih slika.

Govorila je da kamera ima moć normalne učiniti abnormalnima, pa je i sama svugdje pronalazila patnju i izvitoperenost . Fotografirala je nakaze , ali ostaje neodgovoreno pitanje jesu li  one bile svjesne svoje  grotesknosti . Tragično je što na fotografijama dominira distanca , a ne bol , jer oni su veseli prihvaćajući se takvima kakvi jesu . Diane ih dapače hrabri u njihovoj nezgrapnosti . Gledajući direktno u kameru ,  u frontalnoj pozi izgledaju još čudnije i poremećenije . Rekla je da ju je fotografiranje nakaza strašno uzbuđivalo .  Obožavala sam to, dodala je.

Činjenica što se 1971. godine ubila jamči  iskrenost njena djela, a ne voajerizam. Empatiju , a ne hladnoću smatra Susan Sontag . Samoubojstvo dokazuje opasnost tih fotografija  za nju , jer je prekoračivši granice postala žrtva radoznalosti .  Ističe da je fotografirati surovo i podlo . Dokumentirajući stravičan podzemni svijet nije namjeravala ući u njega i u njegov užas . Ipak se radi o privatnim životima i privatnoj patologiji . 60 tih godina prisustvo tih ljudi uzimalo se  s uživanjem  ( Fellini ili underground stripovi) . S.Sontag ističe da Arbus  koristi Warholovu estetiku, ali s tom razlikom što je ranjiva i pesimistična , ne poigrava se užasom  i ne ismijava ga . Njeno je djelo protiv javnog i konvencionalnog, a za privatno i ružno. Kad sam ovih dana dobila film Fur : imaginarni život Diane Arbus  vratila su mi se sjećanja na davno vrijeme prvog susreta sa autoricom i njenim djelom. Nisam se začudila vidjevši da je glumi Nicole Kidman . Otprije znam da je najbolja u zahtjevnim ulogama. Meni je najdraža u filmu Sati , gdje glumi Virginiju Woolf . Za tu je ulogu 2003. godine nagrađena Oscarom . Lik Diane Arbus donosi uvjerljivom snagom i senzualnom erotikom uz Roberta Downeya jr. koji igra  Lionela Sweeneya . Sjajna je kao nesigurna, ali odlučna žena koja sve stavlja na kocku : bogatu obitelj , odanog muža,  djecu . Ima neke posebnosti u miješanju fikcije i činjenica . Nekoć sramežljiva žena postaje jedna od najoriginalnijih umjetnica 20. st.   Neobičan je  čovjek oživljava i kroz njegov život počinje živjeti svoj . I opet smo u aktualnom trenutku imitacije života koju sada živimo . Vjerovatno me je ta analogija  natjerala da nakon skoro dva mjeseca i života u izolaciji napišem ovaj tekst.