Autor: Aleksandar Olujić
Kod mojih bake i djeda u smočnici je uvijek bila po jedna čitava vreća soli i šećera. Čim bi načeli tu vreću išlo se u trgovinu po novu. Brašno su imali svoje, od vlastite uzgojene pšenice koju su mljeli u mlinu u nekoliko navrata godišnje. Ono se čuvalo u posebnoj prostoriji, a kad bi njegova količina pala ispod nekog njihovog minimuma tovarile su se vreće pšenice i vozile u mlin, a kući su se vraćale vreće mirisnog brašna.
Mi, djeca smiuljili bi se na tu njihovu navadu da uvijek imaju zalihe nečega što si mogao kupiti u svakoj trgovini, ne shvaćajući povod njihovom ponašanju. Nismo bili svjesni kako ih zbog onoga što su u životu pretrpjeli na to tjera jedna od najjačih emocija – strah.
Kažu da su emocije biološke reakcije povezane s nervnim sustavom, mislima, osjećajima, reakcijama u ponašanju i stupnjem zadovoljstva i nezadovoljstva. Javljaju se kao mentalni odgovor na određenu situaciju i uključuju fiziološke, iskustvene i kognitivne aspekte. Jedan od najvećih psihologa današnjice Paul Ekman, tvorac „atlasa emocija“, je ustanovio kako postoji šest emocija koje su univerzalno poznate svim ljudima na svijetu i klasificirao ih je kao osnovne emocije. To su: ljutnja, prijezir (gađenje), tuga, sreća, iznenađenje i strah.
Strah je vrlo neugodna emocija koju izaziva svijest o nekoj prisutnoj ili nadolazećoj opasnosti i pošto je zbog utjecaja na ponašanje imao bitnu ulogu u preživljavanju, smatra se najstarijom emocijom u razvoju ljudskih bića. Neke vrste straha su očito imale veliku ulogu u evoluciji ljudskog roda, a druge su bile odgovor na nove situacije u kojima su se našli, odnosno ljudi su se temeljem iskustva naučili bojati nekih stvari.
Što je motiviralo moju baku i djeda na kupovinu zaliha nekih osnovnih potrepština? Vjerojatno strah od gladi, od nestašica kojih su iskusili nekoliko u životu i koje su ih naučile kako postoje situacije u kojima ni novac niti zlato ne mogu ispuniti prazan stomak. A mi se ovih dana na vlastitoj koži susrećemo s bliskim rođakom njihovih strahova: strahom od bolesti.
Dvojica od četvorice jahača Apokalipse.
Ne treba miješati strah od bolesti i hipohondriju. Strah je emocija, koja se može ispoljavati u različitom stupnju intenziteta kao oprez, tjeskobni strah, panični strah i užas, dok je hipohondrija psihički poremećaj.
Koliko je intenzivan strah od bolesti kod ljudskih bića najbolje pokazuje to da su i u drevnim zapisima sačuvani podaci o izbijanju epidemija raznih bolesti kao značajni, pa čak i presudni, događaji u povijesti naroda i država. Stoga nam je poznato kako je oko 430. godine pr. n. e. za vrijeme Peloponeskog rata u Ateni izbila epidemija „atenske kuge“ (radilo se vjerojatno o epidemiji malih boginja, ospica ili tifusa) od koje je umrlo između 75 i 100 tisuća ljudi, a među žrtvama je bio i Periklo. Ne treba ni spominjati kolike su bile društvene konsekvence te epidemije na Atenu i antičku Grčku. Puno strašnija od atenske bila je „antoninska kuga“ (slično kao i u Ateni radilo se vjerojatno o malim ili velikim boginjama) koja je pogodila Rimsko carstvo između 165. i 180. godine n. e. i koja je odnijela ogroman broj žrtava, govori se čak o 10 milijuna umrlih među kojima su bili i carevi Lucius Verus i Marcus Aurelius Antoninus.
Na žalost, čovječanstvo će pogoditi i gore epidemije i pandemije. Tako je u 8. stoljeću od epidemije malih boginja u Japanu umrla trećina stanovništva, a na području današnjeg Meksika je u 16. st. od tzv. „cocolitzli“ epidemije (jedne ili više misterioznih bolesti) umrlo 80 % stanovništva, uglavnom domorodaca. Najpoznatije i najsmrtonosnije su bile epidemije kuge ili „crne smrti“ koja je požnjela dvije trećine stanovništva Europe uzevši živote između 75 i 200 milijuna ljudi, te „španjolke“, španjolske gripe koja je uzrokovala više smrti nego I. svjetski rat.
I mi smo se u novijoj bolesti susretali s epidemijama. Još se sjećam epidemije velikih boginja 1972. u Jugoslaviji i toga kako su nas cijepili u školskoj učionici, kao i zabrinutih izraza lica roditelja i starijih. Još bolje se sjećam kada je ’80-tih izbila panika zbog AIDS-a. Za sve nas zaraza AIDS-om u to vrijeme bila je isto što i smrtna presuda. Neznanje, zablude, panika, stigmatiziranje oboljelih… Trebale su godine osvještavanja da bi AIDS i oboljele od njega počeli promatrati drugačije nego Božjom kaznom za pedere. Prema podacima WHO od infekcije HIV-om je do kraja 2018. umrlo 32 milijuna ljudi, a broj oboljelih se procjenjuje na 37,9 milijuna. I mada je učinjen veliki napredak u liječenju bolesti, lijeka kao ni cjepiva protiv kuge modernog doba još uvijek nema. Ali, oboljeli zahvaljujući velikom angažmanu brojnih organizacija, udruga i poznatih pojedinaca kao što su zvijezde iz show businessa, sporta i društvenog života se više ne tretiraju poput gubavaca.
Zapravo je strašno koliko čovječanstvo strepi od izbijanja neke nove zarazne bolesti. Strah od izbijanja zaraze koja će zbrisati čovječanstvo i izazvati apokalipsu štof je mnogih filmova. Čega se bojimo gledajući „I am Legend“ ili „The Walking Dead“, da će nas mutanti (Darkseekers) i zombiji požderati ili da ćemo mi postati oni?
Mnoga su lica našeg straha i njegovo drvo daje različite plodove. Neki od njih su odvratni, neki izdržljivi, a neki nam pomažu da ostanemo živi, naučimo nešto vrijedno, pa čak i da postanemo bolje osobe.
Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka ostavi svoj trag!
Koronavirus je pao po našim bregima.
