… Gruntovčani
Je li vam poznat onaj osjećaj uzbuđenja kad otpakirate novi mobitel i po prvi puta umećete bateriju u za nju predviđeni utor? Zatim stisak na tipku za paljenje. Novo, sjajno sučelje ukazuje se uz prigodni glazbeni jingle. Zadovoljstvo je to koje znade potrajati i desetak minuta da bi potom naglo počelo trnuti dok naposlijetku potpuno ne iščezne. U redu, ako ste si mogli priuštiti ajfona s predugrađenom baterijom možda taj osjećaj zadovoljstva i sreće potraje malo dulje, bar toliko dok svim svojim prijatelji(ca)ma ne pokažete svoju novu stečevinu, ali kao i sa svakom kupljenom stvari ta sreća koja vas ispunja s Novim ne može potrajati dovoljno dugo da opravda cijenu koju ste za nju platili.
S nostalgijom se sjećate djetinjstva kad su te naplavine uzbuđenja s Novim trajale tjednima. Prvo bi noćima prije sanjali o poklonima kojima će vas vaši bližnji usrećiti na dan kad ste rođeni, a onda kad taj dan dođe od rana jutra treperite u očekivanju trenutka kad ćete malim ručicama kidati šareni papir uvezan koloriranom špagicom što sakriva Tajnu. Tajnu poklona koji će vas usrećivati još danima poslije rođendana.
A onda dođu vremena kad vas više malo što može udiviti. Zavlada osjećanje da ste dobili sve što ćete u životu ikad dobiti; da stvari koje možda još uvijek tajno priželjkujete zapravo nikad neće stići, da je gotovo s onim djetinjim uzbuđenjem koje naplavljuje dušu dok se veselite Novom. Ukoliko vas je sudbina unesrećila sa suviškom novca postanete svjesni da svaka nova stvar koju si pokušavate priuštiti košta sve više i više, a osjećaj sreće traje sve kraće i kraće. I kraće. Da se ono djetinje udivljenje poklonom više nikad neće povrnuti.
Da, više nismo djeca i to nikad više nećemo biti, ali to ne treba biti razlogom da nas više ništa ne može zadiviti. Ja, na primjer, volim onaj osjećaj kad prvi puta otvorim nečitanu knjigu pa me zajedno s naplavinama mirisa tiskarske boje osupne prva rečenica romana, prvi stih prve pjesme koju je autor odabrao za prvi susret. Volim ono iščekivanje prve scene na filmu dok ide najavna špica. Ta minuta znade trajati; i trajati. Ipak, najpostojanije uzbuđenje je prije prve kazališne predstave. Prije premijere. Istina, danima uoči predstave možete doznati puno o tome što ćete gledati, no ipak samo je jednom prvi puta i dobro znadete da su glumci sačuvali u tajnosti nešto što ćete tek na dan predstave otkriti. Za razliku od hollywoodskih spektakala što od jedine dvije dobre scene iz filma naprave mamac, teaser, koji vas prevarom namami u kino, kazališne predstave ono najbolje čuvaju za prvi susret uživo, kao što su nevjeste nekad čuvale ono najbolje za prvu bračnu noć.
Štoviše, od premijera ja još više volim pretpremijere. Nultu predstavu. Onu predstavu kad glumci uistinu prvi put pred publikom izgovaraju tekst koji su mjesecima prije uvježbavali ali tek ga sad, zaozbiljno, pred gledateljstvom treba izreći. Treba pogoditi dužinu trajanja onih sićušnih pauza za smijeh ili suzu koje gledatelju valja ostaviti. Kad su izgovorene riječi istinski iskrene, a pokreti pomalo nesigurni kao milovanja ljubavnika kojima je to prvi put. Petak 6. ožujka 2020. 17:00. Pretpremijera nove Kerempuhove kazališne predstave Gruntovčani. O Gruntovčanima svi uglavnom znamo sve!
Dramska serija “Gruntovčani” autora Mladena Kerstnera u režiji Kreše Golika snimljena 1975. godine i dan danas oduševljava televizijske gledatelje živopisnim i duhovitim prikazom života u fiktivnom podravskom selu: Gruntovcu. Najnovija adaptacija kazališnog teksta Gruntovčana Borisa Svrtana nastala je prilagodbom Kerstnerove žuhke komedije Weekend u Gruntovcu koja je izvođena u kazalištu Komedija još 1970-ih godina. U ovoj priči koja se događa u današnje vrijeme, u 21. stoljeću, zatječemo poznate i nezaboravne likove iz Kerstnerova remek-djela: Dudeka, Regicu, Presvetlog, Cinobera, Martina, Matulu, Babicu i druge. Svi se oni nalaze pred velikim izazovima novoga doba. Kada u njihov miran život u Gruntovcu stigne državna tajnica Marinela Puvalo, predstavnica novoga tipa hrvatskoga kapitalizma, i donese megalomansku ideju o gradnji industrijsko-poslovne zone sa spojnicom na EU cestovne koridore.
Oko mene uglavnom stariji svijet koji jednako kao i ja nije mogao propustiti najnovije uprizorenje omiljenih Gruntovčana, nije se uplašio eventualnog razočaranja predstavom koja donosi rizik uspoređivanja nove glumačke postave s onom originalnom, koji se nije uplašio narušavanja Golikovih kanona nekom modernijom i današnjem vremenu primjerenijom adaptacijom. Ima i mlađeg svijeta. Uglavnom poznanika i prijatelja glumaca koji ih dođoše podržati i osokoliti prije prvog pravog kazališnog uzleta. Glazbeno-glumački predstava je kadrirana u sličicama čije prijelaze veoma lijepo pretapaju scenski radnici iz minimalističkog postava kazališnih rekvizita. Ionako u Gruntovčanima dominira dijalog. Izgovoren posebnom varijantom kerstnerovskog kajkavskog književnog jezika koji je, za ljubav istini, nekim protagonistima savršeno sjeo dok se neki još uvijek bore s intonacijom koja je u ekraniziranoj verziji dovedena do savršenstva. Svrtanov tekst dobro se sljubio s Kerstnerovim jezikom i teško je primijetiti razliku, osim ako se stvar ne gleda sadržajno pa je autorstvo lako razlučiti s obzirom da Kerstnera već skoro trideset godina nije među nama. Gospođa iza mene izgovara tekst zajedno s glumcima kad je on identičan s onim zapamćenim iz TV serije. Svrtanovski odšuti pa se onda opet veselo uključi kod prepoznatljivih replika.
Nisam rob stereotipa pa mi se neke role i neki protagonisti s vremena na vrijeme učine primjereniji dramskoj situaciji od njihovih ekraniziranih izvornika. Ipak lijepo je da se kostimima i svjetlom daje svojevrsni homage Golikovim prototipovima Gruntovčana. Na trenutke se čini da se na pozornici odvijaju dvije predstave odmaknute za pola stoljeća, ali to vjerojatno mogu primijetiti samo iskreni poštovaoci ove podravske sage. Predstava koja traje dva i pol sata prekinuta je pauzom što je dobro došlo onima sa slabijom prostatom no meni se učinila potpuno nepotrebnom.
Tijekom predstave gotovo pravilno se izmjenjuju momenti koji izmamljuju osmjeh, pa i salve smjeha s momentima koji zaiskre suzom u krajičku oka. Vidim da je predstava i interno usnimljena što je dobro jer će se moći napraviti još neka, fina poboljšanja idućih izvedbi pa će je budući gledatelji vidjeti u još besprijekornijim izdanju. Siguran sam da ću predstavu doći još koji puta pogledati što iskreno preporučujem i vama, ako ni zbog čega drugog onda da podržim hrvatski kajkavski književni jezik. Jednako kao što podržavam i hrvatski čakavski književni jezik i hrvatski standardni književni jezik nasuprot onima što pogrešno rabe za žive hrvatske književne jezike visokorazvijene umjetničke forme naziv dijalekt kao da se radi o razgovornom jeziku marginalne zajednice koja se još ni s pismom nije sljubila, a književnosti vjerojatno nikada i neće uživjeti. Neki misle da smo svi mi Dudeki. Nismo. Svi smo mi Gruntovčani.
