Nostalgija je prokleto opasna bolest. Opasnija čak i od starenja, od nošenja tereta omlohavljenog tijela, bora i podočnjaka. Bolnija od prvog jutarnjeg pogleda u ogledalu, od sučeljavanja sa strancem tamnih podočnjaka koji ukazuju na probleme s jetrom i još ponekim organom kojem se bliži kraj vijeka trajanja. Nostalgija za razliku od virusa i bakterijskih upala razara čovjekovo biće iznutra; iz same duše. Za razliku od običnih boleština što se mogu prevenirati cijepljenjem, prehranom i dizanjem imuniteta, nostalgiju je nemoguće preduprijediti jer ona dolazi naglo i ostaje trajno, zauvijek, pa se s vremenom bolesnik na nju svikne kao na redovno stanje, kao na neku kroničnu bolest s kojom mu valja živjeti gotovo i nemisleći na nju. No mislili ili ne mislili na bolest ona se razvija, buja i naposlijetku će vas doći glave.
Znam da su neki od vas pomislili da pretjerujem, da sve to ne može biti tako opasno, tako sudbonosno i tako smrtonosno, jer ipak je samo riječ o duševnoj boli za nečim važnim nam i značajnim iz naše prošlosti čega više nema, a ono čega više nema bez toga se može. Umiru dragi nam ljudi, bliske nam osobe. Mi malo odžalujemo, isplačemo se i prebolimo, ispunimo prazninu nekim drugim sadržajima kao što mlada kožica ispunja poprečne posjekotine na podlakticama i sve bude isto kao prije; samo nas dvije nepigmentirane crte podsjećaju na nemio događaj iz prošlosti. Uspomene.
Ali uspomene nisu isto što i nostalgija. Uspomene su sjećanja na neko vrijeme koje smo proživjeli, koje je odavno za nama i zbog toga nam je žao ali smo svjesni da se ono nikad više neće povratiti i ne da samo tako mora biti već da je tako i najbolje. Uspomene su podsjetnici na minulo doba, na minule ljude koji nas sa smješkom pozdravljaju s nablijedih fotografija istim onim osmijehom kojim i mi s naših sebića (selfija) pozdravljamo one što će doći i gledati naše digitalne otiske u vrijeme kada nas već više odavna ne bude.
Nostalgija (grč. νόστος: povratak kući + -algija), čežnja za zavičajem, bol zbog odsutnosti iz kraja i okoline u kojoj je čovjek živio i uz koju je osjećajno prirastao. Karakteristična je za ljude koji dugo putuju, za zatvorenike, a osobito za iseljenike koji se ne mogu vratiti u domovinu. U proširenom smislu nostalgija znači i irealnu težnju za vraćanjem u prošlost, tugu za onim što je bilo i što se ne može vratiti (za djetinjstvom, za nekom izgubljenom ljubavlju, bivšim sretnim i stvaralačkim razdobljima života, pa i minulim povijesnim epohama i kulturama).
Neki su ljudi imuni na nostalgiju, jednostavno se ona odbija od njih kao od nekog zrcala. Drugi su opet skloni nostalgijskim poboljevanjima na dnevnoj bazi. To su oni kojima svaka druga rečenica počinje sa: „Kad sam ja…“ ili „Onda kada je sve bilo…“. Kod njih se razne vrste nostalgija i žali za nekim drugim vremenom i prostorom prepliću i prožimaju i podržavaju kao neke vječnozelene glazbene teme bez kojih bi im život zapravo bio isprazan. Njima nostalgija dođe kao neki pojačivač okusa: sol života. Ima i onih koji svoju nostalgičarsku bolest toliko vješto skrivaju od sebe samih da i nemaju drugog života osim svoje čeznutljive stvarnosti: austorfili, srbofili, jugonostalgičari ili samo obični gastarbajteri što su život kao i ljubav prvi puta kusali u toaletu nekog zapadnonjemačkog kolodvora i to ih je iskustvo začaralo za cijeli život.
Do jučer sam vjerovao da sam od onih prvih, imunih na svaku iracionalnu žal za proteklim, bivšim i proživljenim mjestima i vremenima. U Kerempuhu nazočim Gablecu s Gruntovčanima, promociji nove kazališne predstave kojoj se premijera ima dogoditi početkom ožujka. Sjedim u sredini petog reda i promatram pozornicu na kojoj će uskoro za nas, medije i novinare, biti uprizorene dvije scene iz predstave. Ide glazba. Prepoznatljiva glazbena tema Gruntovčana. U tom hipu pogodi me sulica nostalgije. Ne nostalgije za Regicom i Dudekom čije mi je glumačko umijeće ionako išlo na živce. Ne zbog bakice koja je iako cijelo vrijeme u krevetu i na samrtnoj postelji dobro znala gdo je Fiki Frkačevoj dete napravil. Ne zbog Presvetlog čiji je glas bio isti kao glas žapca Ponča, već zbog teteca, Franca Ožbolta zvanog Cinober. Te daleke 1975. godine kad su Gruntovčani bili prvi puta televizijski emitirani on mi je bio utjelovljenje najpokvarenije slatkorječive osobe koju je uopće moguće zamisliti; pokvareniji i od samog tadašnjeg Predsjednika ondašnje Države i slatkorječivljiji od blagoglagoljive bivše Predsjednice CK SKH. Istomštogod scenarist Mladen Kerstner i redatelj Krešo Golik uspjeli su bez većih političkih problema uprizoriti ovaj, danas znamo, antologijski komad u preko devet sati dugu deset epizodnu seriju.
Bože moj kako su to bila lijepa vremena kad sam naivno gledao na svijet u kojem su najveći pokvarenjaci bili amoralni Tetec i prepredeni Presvetli, dok su svi ostali lagano sekundirali kao limena glazba što asistira onoj dvojici trubača što uglavnom falš nabadaju jedva prepoznatljivu melodiju. Da se bar povrate ta vremena kad se nije znalo koliki su lopovi i pokvarenjaci prvi i drugi i treći republički sekretar, koliki su pokvarenjaci prvi i drugi i treći sekretar Saveznog izvršnog vijeća. Kad sam vjerovao da korupcija počinje nedjeljom iza dnevnika i prestaje nakon pedesetminutne epizode Gruntovčana. Kad su političari bili avangarda i najnapredniji dio radničke klase koju je s vremena na vrijeme trebalo ošinuti nekim amandmanom pa da stoka prestane rzati i negodovati.
Znam ja da onda nije sve bilo bitno drugačije nego danas, ne žalim ja za tim vremenom kao takvim. Žalim za sobom naivnim i lakovjernim kakav sam onda bio dok su zidne kalendare krasile ljubičaste Stolnikove krave, pa kad bi blenuo u te slike dovoljno dugo i sam bi vidio krda velikih šarenih krava kako dolaze prašnjavim seoskim putom, ogromne pijetlove duginih boja što kukuriču sa crkvenih čardaka i nadrealne pejsaže koji se prostiru tu odmah ispod vrtnih prozora, pa sve do injem urešenog raslinja na obali poluzamrznute Rijeke.
Danas ljubičastu kravu možete kupiti u svakoj trafiki. Štoviše marketing im je nadjenuo i imena: Gerda, Moocha, Marisa, Katja i Lola! Ali ja u sve to više ne vjerujem i više nikad neću vjerovati. Niti u pravi razlog postojanja ljubičastih krava niti u egzistenciju nepotkupljivih političara. A kad čovjek jednom izgubi vjeru ne ostane mu ništa drugo nego cinično režati na sve uokolo, pa i na samog sebe. Pere me strašna nostalgija za onim radosnim vremenima kad pojma nisam imao kako stvari uistinu stoje; kad sam bio naivac. Toliko naivan da mi se naiva činila stvarnom, a stvarnost bezazlenom kao risanje zečeva po zaparenim kuhinjskim prozorima ili po prašnjavim, stražnjim vjetrobranskim staklima.
