Autor: Marjan Gašljević
Na ovaj tekst, u knjizi „Dnevnik jednog tekuta“ iz razumljivih razloga nešto skraćen, potaknula me je jedna kratka bilješka na dnu Dnevnika pa dok sam o njoj razmišljao osmjehnem se i sjetim i danas povremenim susretima s dijelom „A je to“ ekipe koji sada radosno pozdravaljaju na „naš način“. Na žalost „šef“ im, i njega radosno sretoh neki dan, bije bitku s godinama i zdravljem. Za godine mu ne mogu pomoći kao niti sebi ali mu od srca želim zdravlja koliko je to moguće i još puno radosti i veselja koje mu uvijek „svijetli“ iz nemirnih okica zasjenjenih gustim obrvama. Svog, pak, bombaša sretnem rijeđe. Zagrlimo se, pozdravimo. Kao i tada malo govori. Vitalan, živahnih pokreta, uvijek očekujem što će izvuči iz džepa. Bombu? Žabu? Zmiju? Za Spomenicu znam da neće jer je nije dobio kao niti ja. Preuranili smo tada a takve nisu voljeli ni tada a, bome, još manje sada.
Govoriti da se ovih dana ništa ne događa bila bi prava nepravda. U stvari, zbivanja je mnogo, stalno mi nedostaje pokoji sat dnevno da bih posvršavao sve poslove koji su planirani, a još više neplanirani. Međutim, svi ti poslovi jednostavno nisu zanimljivi, ponavljaju se iz dana u dan, samo na različitim mjestima. Stalan nadzor u postrojbama s neprekidnom obukom po svim elementima, pripomoć prilikom izrade borbenih dokumenata podređenih postrojbi i njihovo kompletiranje na svim razinama prelazi nam u rutinske poslove. Zapovijed je da u svim službenim prostorijama mora biti hrvatski grb i slika Predsjednika. Pritišćemo i da se više vodi računa o stezi, vojničkom izgledu i ponašanju.
Govoriti o stezi i vojničkom ponašanju posebno je zanimljivo, jer u to vrijeme u gotovo svim postrojbama nije bilo činova, a označavanje dužnosti ostajalo je samo na pokušajima. Svi su bili jednako šareni, neki i šareniji od drugih i ako osobno nisi poznavao dužnosnike pojedinih postrojbi, to bi iziskivalo teškoće. U nižim postrojbama do razine satnije, način odabira zapovjednog kadra prirodnim putem, sustavom nametanja u grupi imao je svoje vrijednosti u kontekstu zapovijedanja tom grupom, ali kod tako izabranih zapovjednika najčešće bi se javljali problemi «sukoba autoriteta», tj. isti bi vrlo teško prihvaćali nadređene zapovjednike. U svim tim postrojbama koje su još praktički bile u nastajanju, iako su vršile svoje borbene dužnosti na crti, razlikovali su se «veterani» od «pridošlica». Dovoljno je bilo da je netko došao u postrojbu samo dan ranije da bi bio «veteran» i iz tog statusa si je davao određena prava. Provodeći obuku među tim ljudima potrebno je bilo voditi računa i o tim stvarima, a posebnu pozornost posvetiti činjenici da ih se ne povrijedi i ne stavi u kontekst «neznalica», već «hajde da se svega toga zajedno prisjetimo i ponovimo».
Razumljiva je problematika tih porođajnih muka jedne vojske koja je nastajala u ovako nepovoljnim uvjetima. Pored političke borbe za priznanje Hrvatske kao samostalne države, ne manje važne od one koju smo mi vodili na terenu, da bi ta politički izborena država imala bar dio svog teritorijalnog integriteta, mislim da jednostavno nije bilo vremena da se odmah u startu kvalitetno osmisli sveukupan izgled i organizacija te vojske. Iz tog su i proizlazila lutanja od nazivlja pa sve do sklopnih oblika postrojbi i grupacija. Na žalost, upravo tu situaciju koristili su pojedinci koji su pod krinkom zajedničke borbe već u tim trenucima svaku situaciju koristili za osobnu korist i probitak. Takva razmišljanja i ljude uopće nisam razumio pa mi je tako bilo neshvatljivo da među nama odjednom osvanu neki ljudi okićeni činovima, a pouzdano smo znali da vojske niti omirisali nisu. Samo bi osvanuli pukovnici i brigadiri, a mi bi smo se «zgledali». Nama nisu bili nužni činovi i oznake radi pokazivanja, već upravo iz ranije navedenog, da bi se kroz sustav subordinacije izgrađivao sveukupan vojnički izgled.
Sama oznaka čina ili funkcije po sebi ne znači ništa (osim za kicoše kojih nije nedostajalo) ako iza nje ne stoji znanje i ljudske vrijednosti, stvari koje se ne mogu nekome dati naređenjem ili dekretom. Na žalost, mislim da i dan-danas neki to jednostavno ne shvaćaju. Osobno, kako rekoh, fizički i nisam previše ličio na neku vojničinu, nabildanog dvometraša mrkog pogleda i zebra frizure tako da su me već u puno navrata na terenu testirali na razne načine zbog pozicije kojom sam bio predstavljan. U to vrijeme i najviše rangirani časnici na terenu prvi su na izlazili ispred svoje postrojbe i u riziku zaslužene ili nezaslužene „prijateljske vatre“ što je bilo zbilja rijetko. Nekako tih dana dobio sam zapovijed da izvršim obuku jedne grupe (voda) izviđača. Raspitao sam se o kojim se «igračima» radi i doznao da je to izvidnički vod s debelim borbenim iskustvom iz najranijih faza Domovinskog rata. Da zlo bude još veće, doznajem, već su s obuke «isprašili» nekoliko časnika koji su pokušali provesti obuku s njima i privesti kakvom – takvom vojničkom redu. Bio sam svjestan da će mi odmah u startu pripremiti neku «pušku», što se i dogodilo. Zapovjednik izviđača i njegov zamjenik čekali su me u sobi zapovjedništva njihove osnovne postrojbe, dok je preostali dio postrojbe bio na taborovanju u Žutici i čekao novu «žrtvu» koja će im držati obuku. Ušao sam u prostoriju, pozdravio i predstavio se. Njih dvojica niti da trepnu, samo zure u mene. Do sada ih nisam sreo niti upoznao. Odjednom zapovjednik (kako sam odmah poslije doznao) uze sa stola «kinder jaje» (ofanzivna ručna bomba M-75), izvuče osigurač i pruži mi bombu. Na stolu ostadoše još dvije bombe. Kako je on zurio meni u oči, tako sam i ja zurio njemu. Uzeo sam bombu tako zureći i nekoliko je trenutaka držao u ruci, potom otvorio šaku i dozvolio da «žlica» odleti, a bomba padne između nas dvojice. Samo se nasmijao, pružio mi ruku i kazao: «Zdravo! Kako možeš biti toliko lud?»
«Zašto bi ti bio luđi od mene», odgovorio sam.
Zadovoljstvo mi je bilo raditi nekoliko dana s tim dečkima. Prekaljeni veterani, većina ih već izranjavana, strpljivo su beskonačno ponavljali pojedine borbene radnje i elemente, svjesni da im u određenim trenucima mogu značiti život. A što se tiče bombe, odgovorno Vam tvrdim da 99,99 posto ljudi najviše voli sebe, a za onaj 0,01 posto može vam i luster pasti na glavu.
Jedna kratka bilješka pri dnu stranice podsjeti me da u to vrijeme nije bilo samo oružje, oružje i rat. Poštovani kolega A., prvi «šifrer» Operativne grupe, već je poodavno preuzeo ulogu zapovjednika Doma zapovjedništva. Ako je ikome odgovarala ova funkcija to je bio on. Za njega nije bilo stvari koje on nije mogao nabaviti, popraviti, organizirati. S dvojicom svojih pomoćnika i glavnih majstora, Ž. i M., bio je nerazdvojan. Kad si vidio jednog od njih odmah si znao da su i ostala dvojica tu negdje. Vrlo brzo su nazvani «A je to», po poznatom češkom crtiću. Iako im baš i nije bilo pravo, odazivali su se na to ime sva trojica, čak smo ih i pozdravljali na «A je to» način. Ž. i M. su izgledom, pokrivalima za glavu, a i ponašanjem čak vrlo ličili imenjacima s malih ekrana. Iznimno simpatični i dragi ljudi, uvijek su bili spremni pomoći ili učiniti bilo što da se od njih tražilo. Tako je upravo tom prigodom trebalo kod jedne kuće nacijepati i složiti u šupu dvadesetak metara drva. To je dogovorio njihov zapovjednik kao uslugu jednoj kolegici, iznimnoj i sposobnoj gospođici koja je uspjela zavrtjeti njegovim okicama ispod crnih čupavih obrva. Normalno, radilo se o njenoj kući i njenim drvima.
Debeli minus i blaga susnježica nisu spriječili svu trojicu da u rekordno kratkom vremenu iscijepaju hrpu drva i slože ih u šupu, a posebno se trudio A. komu je toplinu davala, više nego kuhano vino, prelijepa gospođica u kućnoj haljini koja je to vino iznosila, blaženo i nevino dobacujući obećavajuće osmijehe. Dečki su, pak, vrijedno radili domunđavajući se i blago zavideći zapovjedniku na dobro ugovorenom poslu, pogledavajući ispod oka u zamamne obline koje su se nudile ispod nonšalantno vezane kućne haljine. Što se hrpa drva smanjivala, a šupa bivala punija, A. je sve živahnije radio, a ova dvojica su živahnije napadala lonac s kuhanim vinom, em da se ugriju, em da utope zavist.
Kad je zadnja klipa završila u šupi i vrata šupe zatvorena, A. glavom pokaže Ž. i M. da nestanu, a on, popravivši usput odoru i kapu, krenu do ulaznih vrata kuće, pročisti grlo i odrješito zakuca na vrata iza kojih se skrivala toliko očekivana slast. Kakav je osjećaj imao kada su se otvorila vrata, to samo on zna, jer je na vratima osvanuo crni, kuštravi rumonja u kućnom ogrtaču u kojem je maloprije bila njegova željena vila, i priupitao ga dubokim basom: «Nešto ste trebali, gospodine?»
