Autor: Marjan Gašljević
Nedjeljno mi je jutro obično rezervirano za kavu u omiljenom kafiću gdje se, pored nekoliko redovitih gostiju, nađe i dosta prolaznih. Pored poznatih naziva za kave moji prijatelji ovu kavu zovu „kava pecalica“. Za „pecalicu“ nema unaprijed dogovorenih scenarija. Jednostavno, nas nekoliko sudionika po dolasku zauzme mjesto u suprotnim uglovima kafića, naruči svoju kavu i čega „griz“. Glavnu ulogu igra moj nešto stariji prijatelj koji sa povelikom značkom SKJ na crvenoj trenirci ulazi u kafić i odmah s vrata kreće u verbalni napad na mene: „Lako je tebi HDZ-ovski podrepašu piti kavu na račun ispaćenog naroda kojeg ste opljačkali kao i mene poštenog komunistu koji krvavo radi cijeli život.“ Ja se, naravno, započinjem pjeniti: „Komunjaro olinjala kako te nije stid uopće prošetati gradom, a kamo li još nešto prigovarati. I ti si skupa sa svojim kompanjonima cinkao nas poštene domoljube i tada i sada držeći nas u mraku jednoumlja.“ Pajdaši iz svojih kuteva dobace pokoju u njegovu ili moju korist: „Za tvog je vremena bilo bolje. Mogli smo dići kredit a da ga gotovo ne otplaćujemo.“ „Što sereš. I danas neki ne moraju otplaćivati kredit.“ „Milicajci su nas šamarali na ulici iz čista mira.“ „Eeee, vidiš danas i minstri mole policiju da bude blaga prema pijancima.“ I sve tako dok se netko ne „upeca“. A uvijek netko zagrize i tada započne „meljava“ „velike koalicije“ koja zna potrajati i do Zdrave Marije.
I dok mi tepemo po nekom svom neplaniranom scenariju, što državne što lokalne probleme, oko nas se dešavaju daleko složeniji politički scenariji. U zadnje vrijeme neki se portali iz usta pera nekih tzv. političkih analitičara upiru nagađati i ponuditi čitateljima scenarij raskola najveće hrvatske stranke. Da li događanja u i oko HDZ-a proizilaze iz ovih „analiza“ ili su analize proizvedene u političkim kuhinjama pojedinih političkih individua koje se pokušavaju nametnuti kao relevantni kandidati za čelno mjesto te Stranke, a s tim, na neki način, i Države. Naime, ma kako nam izgledali daleko, izbori su tu nekim svojim davno poznatim redom.
U ovim nagađanjima, projekcijama i željicama najviše uživaju i nadaju se hrvatski politički kokošari koji jedino u nekom rasapu danas vladajuće političke stranke vide neke svoje mrvice s kojima bi se, možda, i uz malo Merlinove pomoći, mogli dočepati vlasti. A takvi su svi, htjeli mi to priznati ili ne.
HDZ, voljeli ga mi ili ne, trenutno ja daleko najjača stranka u Hrvatskoj po svim elementima. Stranka s daleko najvećim brojem članova. Stranka izuzetno dobro i snažno organizirane infrastrukture te širokog programa koji pokriva političke težnje velikog broja građana. Ako itko ima neko ozbiljnije političko značenje u Hrvatskoj to je SDP koji se još nije a izgleda i neće posložiti da bi mogao iole ozbiljnije tezulju prikloniti u svoju neku korist.
SDP je i u novije vrijeme imao svoju šansu. Nije je iskoristio da poentira. Prvi mu je nedostatak, mislim, to što nema vođu. Nema osobu s karizmom spremnom povući i članstvo i lijeve birače za sobom. Nema niti ozbiljnog programa, a njihovo oporbeno djelovanje uglavnom se svodi na izraubane doskočice davno potrošenih političkih njuški koje ne mogu računati niti na glas svoje mame.
Pred sličnim izazovom, izgleda, našao se i HDZ i iz tog izazova upravo proizilaze drukanja za rasap i podjele. HDZ može, jednino imati teških problema s kadrovima koji su neselektivno nakupljeni privučeni uhljebničkim mamcima koje su vidjeli u toj stranci. Svojevremeno je Sanader uz veliku Đapićevu pomoć rasturio hrvatsku desnu scenu koja se poslije tog udarca nikada nije niti približno oporavila usprkos mnogobrojim pokušajima koji su pali odmah na prvom koraku. Raspali su se na kamenu liderskog egoizma pojedinaca koji su, ne vidjevši svoju nesposobnost i političku netalentiranost doprinijeli cjepkanju te političke scene i njezinim potapanjem. U svojoj neselektivnosti HDZ je, na svoju štetu, pružio ruku spasa mnogobrojnim članovima te desne scene kojima ideologija i nije toliko bitna koliko neka sinekurica koji bi mogli realizirati kao neki novi, „jaki“, kadrovi.
Izborom Plenkovića za čelnog čovijeka HDZ-a, koji je, na koncu, i sam kazao u svom izbornom programu da od HDZ-a želi stvoriti modernu europsku pučku stranku, Stranka je usmjerena prema desnom centru uz blaga proklizavanja čak prema samom centru. Ovaj smjer, odjednom, se nije dopao dijelu članstva koji stranku žele „više desno“ a za tu ideju upregnuvši to novopridošlo članstvo ideološki pripremljeno za manje ili veće desničarenje.
Opet, voljeli ga mi ili ne, Plenković je politički lider s političkom karizmom koji razumije europsku politiku na tragu koje Hrvatska, jednostavno, mora biti. Na tragu te politike i same njegove političke želje i želje nemalog dijela članstva koji žele HDZ kao modernu europsku pučku stranku demokršćanskog predznaka činjenica je da je, na neki način, došlo vrijeme da se Stranka u nekim segmentima mijenja. Mislim da je važno Stranku pomladiti što je Plenković i pokazao nekim svojim potezima. Stranci dati „svježu krv“ i polet koji se može naći samo u mladima i obrazovanim ljudima koji se žele baviti Hrvatskom na jedan primjeren način. I tu se Plenković sudara s problemom starih kadrova koji su već popljesnivili na svojim dobro ukopanim pozicijama i ne žele niti išta mjenjati a kamo li dati nekome šansu i upravo ti likovi prodaju ideju i drukaju o rasapu HDZ-a vidjevši jedino u strahu članstva način očuvanja svojih pozicija. Lisica je, međutim, već počela močiti rep prepun buha koje pokušavaju naći svoj spas.
S njima ili bez njih Stranka će, sigurno, bar u ovoj političkoj epizodi, opstati i ostati bitan politički čimbenik a oni koji se raduju njenom rasapu morati će još pričekati, a svi usponi i padovi i eventualna osipanja sigurno neće biti zbog njihova utjecaja već isključivo zbog manjeg broja članova kojima je jedina ideologija uhljebništvo te snage Stranke da se riješi takvih likova. Pomlađivanjem stranke nadam se da će upravo boleštine koje opterećuju njeno ime biti istisnute s tim da se to neće desiti po principu „on“ „off“ već kroz jedan proces. Naravno, u tom procesu, želio bih vidjeti i druge političke opcije koje, jednostavno, moraju postojati radi političke ravnoteže, zdrave političke konkurencije i političkog korektiva bez otrcanih doskočica, birtijskih štoseva i jeftinih podjebavanja.
